„Kako si?”  

Druga funkcija uma ili bojenje misli emocijama čini svakog čovjeka potpuno posebnim. Misli i želje se mogu prilično jasno izdefinisati pa čak i usaglasiti sa drugima, dok su emocije često enigma i nama samima. Na pitanje o čemu trenutno razmišljamo, odgovor je u većini slučajeva toliko opširan da bi mogao popuniti jedno novinsko izdanje, dok je odgovor na pitanje šta bismo željeli, nešto kraći i konkretniji. Iako neprestano dopunjavamo listu vlastitih želja, znamo je ko’ pjesmicu.

Nasuprot tome, na upit kako se osjećamo, odgovor je obično uopšten, nedovoljno jasan ili štur. U svakom slučaju, bez neke konkretne informacije o našem stvarnom emotivnom stanju. Kako god da se osjećamo, manje više vrtimo iste odgovore: ,,Dobro, hvala Bogu”, ,,Nije loše” ili još neodređenije, poput: „A evo..”, „Onako..” i „Šuti ne pitaj”.

 Čak i kada nam je sasvim jasno šta trenutno proživljavamo, ti se osjećaji svakog trena mogu preobratiti u njima dijametralnu suprotnost. Nekad je dovoljna samo jedna riječ pa čak i misao, da pretvori osjećaj ljubavi u mržnju, privlačnost u odbojnost, odvažnost u strah i sl. Jedan od najvećih životnih paradoksa je što upravo takvim prevrtljivim emotivnim stanjima pridajemo najviše značaja.

„Ali dragi, meni se to sviđa”

Nedovoljno osviještenom homo sapiensu koji je potpuno poistovjećen sa funkcijama uma, emocija predstavlja glavni diskriminatorni faktor pri donošenju odluka. Nije teško prepoznati kada neko djeluje sentimentalno, sa nivoa uma, a kada razumno, sa platforme inteligencije. Umu je mnogo bitnije da li mu se nešto sviđa, od toga koliko to ima smisla i kakve će posljedice snositi. Za razliku od uma, inteligencija se ne rukovodi dopadljivošću, već višim diskriminatornim principima, podređenima ličnoj i opštoj dobrobiti. Tek kada nam razum nadjača um i uspostavi dominaciju u odlučivanju, može se reći da smo postali slobodni ljudi. Koliko je samo dostojanstvenije odlučivati po sopstvenoj volji, nego ,,papučarski” udovoljavati vječno prevrtljivim i nikad zadovoljnim emocijama.

Bolje što prije, nego nikad

Skloni smo se žaliti kako nam je teško kontrolisati osjećanja, dok u biti jedva čekamo da im se prepustimo. Bilo da uživamo ili patimo, radije se prepuštamo takvim osjećajima nego što ih pokušavamo obuzdati. Nekada smo toliko poistovjećeni s njima da ih vrednujemo više od sopstvenog života. Zaljubljen čovjek je spreman dati život za osobu kojoj je poklonio svoja osjećanja, ali joj ga i oduzeti ako ga emotivno povrijedi. Kada nas preplave valovi osjećanja, skloni smo vjerovati da se takvo emotivno stanje nikada neće promijeniti. Iako smo slična emotivna iskustva mnogo puta ranije doživjeli i očigledno preživjeli, ostajemo ubijeđeni da će nas ljubav ili bol koju trenutno osjećamo do smrti pratiti.

Veoma je važno znati i redovno se podsjećati da emotivno stanje ne ovisi toliko o izvanjskim uticajima koliko o toku naših misli i prethodno formiranim koncepcijama. Što jasnije osvijestimo ovu činjenicu ozbiljnije ćemo se potruditi da navigacijom vlastitih misli i korigovanjem pogrešnih koncepcija (mišljenja/stavova) postignemo bolje raspoloženje. Kako god posložili misli, emocije će im se satelitski prilagoditi.

Svaka čaša se može preliti

Veoma je važno uzeti u obzir da svako od nas ima različit kapacitet da svjesno proživi određenu količinu emotivnog pritiska, a da pritom ne naruši vlastiti mentalni balans. Kada nam se mentalna ravnoteža naruši, tada nam savjeti da iskontrolišemo iracionalnu preosjetljivost i prestanemo se nervirati za sitnice teško mogu pomoći. Ono što se naziva nervnim slomom faktički je nemogućnost da se izborimo sa intezitetom sopstvenih emocija. Nervi slom je češće posljedica naše trenutne preosjetljivosti nego stvarne dramatičnosti situacije. Kada prolazimo određenu emotivnu krizu, uglavnom je doživljavamo kao nesretan splet izvanjskih okolnosti, a ne kao karakternu slabost koju trebamo nadići.

Stres

Jedno od najaktuelnijih pitanja modernog homo sapiensa je kako izbjeći ili tačnije, kako nadići neizbježni emotivni stres. Svako od nas ima dovoljan broj realno zahtjevnih stvari sa kojima se mora izboriti, tako da bi bili uveliko rasterećeni izbjegnemo li barem one iracionalne koje nam um svakodnevno servira.

Ponekad um podsjeća na pokvarenu mašinu za kopiranje koju nije moguće kontrolisati niti zaustaviti. Jedno vrijeme izbacuje hrpu nasumično odštampanih papira, a onda iznenada promijeni program i počne štancati jedan te isti tekst. Upravo to nam se svakodnevno dešava. Vratimo se umorni s posla, zalegnemo na omiljenu sofu da konačno ispružimo noge i nakratko sklopimo oči, a um upali projektor, pojača zvuk i počne vrtiti sve ono što nam se tokom dana dešavalo. Svu tegobu i stres koje smo bili prinuđeni trpiti na radnom mjestu, moramo iznova (natenane) proživljavati u miru doma svog.

Nema para koje čovjek ne bi platio samo da zna gdje mu se um gasi. Pošto ne zna, uzima tablete za smirenje ili ide kod psihoterapeuta da mu prepričava ono što njemu um priča. U davna vremena, prije ovih savremenih metoda, ljudi bi se obraćali popu ili hodži kad bi ih um krenuo maltretirati nekontrolisanim mislima i emocijama, misleći da ih je šejtan (gluho bilo) spop’o. Drugi bi se liječili rakijom i „otvarali dušu” lokalnom šankeru, dok bi se oni finiji, ležeći u krevetu, ispovijedali svojim ženama, ne primjećujući da su one već odavno zaspale.. Svašta je čovjek spreman uraditi, osim da sam sebi pomogne.

Nekoliko savjeta koji preventivno djeluju protiv svih oblika emotivnog stresa:

- Inteligentno promisliti o ciljevima koje želimo postići tokom života i poredati ih po prioritetima. Ovo preventivno načelo nam omogućava da svaku emotivno uznemirujuću situaciju u  kojoj se nađemo uporedimo sa prethodno uspostavljenim životnim prioritetima, kako bi lakše procijenili koliko nam je to što trenutno proživljavamo zaista bitno u životu. Onaj ko izgubi više ciljeve iz vida, teško podnosi i najmanja uznemirenja. Nasuprot tome, želja da ispunimo zacrtanu ambiciju djelovaće motivacijski i u najtežim trenucima. Emotivni pritisak mnogo lakše slama borbeni duh čovjeka bez ambicija, čineći ga bezvoljnim i depresivnim. 

- Razumno ocijeniti koliko je naše emotivno stanje posljedica realnih okolnosti, a koliko projekcija trenutnog raspoloženja. Svako od nas ima tendenciju da ponekad malo više drami i preuveličava sopstvene probleme. Nekada to radimo iz samosažaljenja, a nekad da bi privukli pažnju drugih ljudi. Prenaglašavanjem problema, svjesno ili nesvjesno, ukazujemo na svoju emotivnu glad. U takvim slučajevima, čak i minimalna razmjena emocija sa nekim ko je voljan uzvratiti malo pozitivne energije i pažnje, može nam biti od velike pomoći. Da bismo mogli računati na takvu pomoć, neophodno je njegovati prisne i zdrave odnose sa drugim ljudima.

- Sačuvati prisebnost i prisjetiti se koliko smo dugo ranije ostajali pod uticajem sličnih emocija. Jedan od simptoma emotivnog stresa je da mislimo kako trenutna agonija nikada neće proći. Međutim, pokažemo li malo strpljenja, još jednom ćemo se uvjeriti da većina stresnih situacija nije dugog vijeka.

- Ne dozvoliti da ovisimo samo o jednom izvoru emotivnog napajanja (najčešće osobi) jer nije realno očekivati da nam se iko može u potpunosti posvetiti, čak i kad bi imao dovoljno kapaciteta da zadovolji sve naše emotivne potrebe. Treba da imamo na umu da i ostali žude za nekim ko bi utolio njihovu emotivnu glad.

- Poželjno je imati različite vrste emotivnih razmjena (prijateljsku, rodbinsku, ljubavnu itd.) jer je svaki od tih odnosa začinjen posebnom vrstom draži. Simptomatično je, recimo, za mlađe parove da se u početku veze distanciraju od ostatka svijeta, misleći da jedno drugom mogu zadovoljiti sve socijalne potrebe. Takav neprirodan odnos ne može dugo opstati zbog prevelikih očekivanja usmjerenih na samo jednu osobu, odnosno vrstu razmjene. Na sličan način, jedni će pokušati dobiti emotivno ispunjenje kroz poslovni uspjeh, drugi u sreći svoje djece i sl. Sva ta jednousmjerena očekivanja, zbog neuvažavanja socijalne logike, prije ili kasnije rezultiraće razočaranjem. Ako sav ulog stavimo samo na jedan broj, kartu ili osobu, prirodno je da će se rizik od gubitka povećati, a samim tim i emotivni pritisak kroz osjećaj tjeskobe, straha i posesivnosti.

- Okruženje u kojem boravimo, a naročito ljudi s kojima imamo personalnu razmjenu, u velikoj mjeri utiču na naše raspoloženje.

Stoga treba da budemo veoma selektivni kada je u pitanju društvo i atmosfera u kojoj ćemo provoditi vrijeme. Ako smo iz objektivnih razloga prinuđeni jedan dio dana boraviti u stresnom i energetski lošem okruženju, trebali bi barem slobodno vrijeme provoditi u zdravijoj atmosferi kako bi nam se aura ponovo osvježila.

Aura, kao omotač mentalnog tijela svakodnevno biva narušena, prvenstveno usljed negativnih uticaja sredine u kojoj boravimo, tako da joj je potrebno obezbijediti uslove za regeneraciju.

Mjesta na kojima se proživljavaju stres i emotivna uznemirenost  zadržavaju dio te energije koja se suptilno prenosi na sve one koji se nalaze u tom okruženju. Bilo da se radi o klaonicama, kaznionicama ili kladionicama pa čak i tržnim centrima koji vrve od prevelike strasti, suptilna tenzija na tim mjestima je evidentna.

Uprkos tome, ljudi nakon stresnog dana odlaze u kupovinu da bi se ,,relaksirali” ili kući na ,,opuštajuće” surfanje po internetu. Nažalost, sadržaj tog medija, u većini slučajeva, stvara samo dodatnu uznemirenost.

- Dobro ili loše fizičko zdravlje također utiče na naše emotivno stanje i mentalnu uravnoteženost. Ishrana, unošenje dovoljne količine vode, pravilno disanje, tjelesne vježbe, osnovni su stubovi ljudskog zdravlja. Danas, pored standardno preporučenog odlaska u prirodu, specifične yoga vježbe i tehnike disanja postaju sve popularnija antistres terapija jer su efektne i ne zahtijevaju puno vremena i prostora.

- Svakom čovjeku je potreban neki vid mentalno relaksirajućih aktivnosti poput sportskih, artističkih, intelektualnih i drugih vrsta hobija, kao i duhovnih meditacija kojima možemo zaokupiti um i promijeniti mu neželjeni fokus.

Bilo da se radi o zahtjevnom fizičkom treningu (dok „mozak ne utrne” od napora), šamanskom bubnjanju, trijebljenju korova ili vezenju goblena, trebamo naći udicu za koju će se naš um zasigurno zakačiti.

Iako im je trenutni efekat vrlo sličan, ipak se krajnji učinak, recimo meditacije, uveliko razlikuje od učinka vezenja goblena. Duhovne aktivnosti su namijenjene da nas povežu sa višom prirodom, trajno oslobođenom od stresa, dok lijepo izvezen goblen može poslužiti samo kao jedan od retro ukrasa u bakinoj sobi.

Emocija kao potvrda iskustvu

Pored svega i dalje ostaje pitanje: U kojoj mjeri je uopšte moguće nadići stres s obzirom da živimo u „ludom” vremenu sa još luđim umom u našim glavama? Nažalost, nemoguće je izbjeći emotivna uznemirenja u potpunosti, čak i kada bi ovladali najrespektabilnijim  tehnikama kontrole uma. Jedan dio loših iskustava čovjek neizbježno mora proživjeti, ako ništa drugo, da bi utvrdio važne životne lekcije.

Emotivna patnja često služi kao trajni pečat ili finalna ovjera bitnim životnim lekcijama kako ih ne bismo dalje ponavljali. Nije svaka neprijatna emocija nužno loša po nas. Mnoge od njih su neophodne da bi nas razriješile dalje patnje i naučile kako da uživamo u životu na malo pametniji način. Sve vrste patnje pa tako i emotivne, možemo umanjiti ažurnim savladavanjem gradiva, propisanim u okviru životnog obrazovanja.

Emotivno odrastanje

U normalnim uvjetima naša svjesnost registruje onoliko izvanjskih informacija koliko um ima kapaciteta da obradi kroz proces mišljenja, osjećanja i htijenja. Kada ne bi postojao takav prirodni adapter, naš bi se mentalni sistem vrlo brzo preopteretio i prestao ispravno funkcionisati. Uprkos tome nije neuobičajno da emotivno nezrele ili preosjetljive osobe usljed prevelikog psihičkog  pritiska dožive kurcšlus, sličan onome kada bi električni uređaj od 60 volti priključili na utičnicu od 220 volti.

Najveći broj osoba sa dijagnosticiranim psihičkim poremećajem ima problem suočavanja sa svakodnevnim emotivnim izazovima. Njima stvarnost, prepuna emotivnih oscilacija, izgleda poput noćne more iz koje bi najradije pobjegli, ne pomišljajući na opciju da je prihvate kao sastavni dio vlastitog sazrijevanja.

Od izuzetne važnosti za psihički razvoj čovjeka je da svoje odrastanje započne na vrijeme kako bi mentalno ojačao i pravovremeno se osposobio za borbu sa nadolazećim emotivnim izazovima. Karakter gradimo tokom cijelog života, a prve temelje postavljamo još u ranom djetinjstvu. Postoji dvojaka formula po kojoj roditelji mogu otežati život svojoj djeci. Prva je da ih iz sentimentalnih razloga liše odgovornosti i obaveza prikladnih fazama njihovog odrastanja ili prosto rečeno da ih razmaze, a druga je da im pretjeranom disciplinom uskrate pravo na djetinjstvo. U prvom slučaju djeca obično izrastaju u pretjerano egocentrične i preosjetljive osobe, netolerantne prema emotivnim izazovima, dok u drugom slučaju, postaju isuviše kruti i bezosjećajni ili socijalno buntovni i dekadentni.

Um, najveći rudnik dragulja

Um po svojoj izvornoj prirodi nije negativna tvorevina. Naprotiv, on je u svom izvornom stanju riznica neprocjenjivih vrijednosti. Emocije nastale u pročišćenom i ovladanom umu predstavljaju najveće draži ljudskog života. Sama radost postojanja, nesebična razmjena ljubavi kroz različite vrste odnosa, emotivni ukrasi i maniri, suosjećanje te želja da usrećimo druge, ljepši su i privlačniji od bilo kakvog nakita kojim se možemo ukrasiti. Biti istinski bogat ili siromašan je isključivo stvar lične odluke koju nam ni sudbina ni ljudi ne mogu osporiti.

Ljubav predstavlja krunsku emociju koja ne nastaje olako i bez truda, kao što ni majka Zemlja bez velikog pritiska i visoke temperature ne rađa dijamante. Prave vrijednosti ne nastaju lako niti su lako dostupne.

Zato su se ljudi dosjetili bižuterije i šund-kulture (jeftinih emocija) kako bi se za „male pare” osjećali ugodno i vrijedno. Tako je i pojam ljubav na današnjoj berzi toliko pojeftinio da se upotrebljava u svakakvom kontekstu.