Homo sapiens je po svojoj prirodi društveno orijentisano biće, tako da su mu odnosi sa drugim članovima njegove životne vrste od iznimnog značaja. Postoje procjene da 70% čovjekove sreće i nesreće dolaze kroz interakciju sa drugim ljudima. Koliko god da je psihologija kompleksna nauka, zbog suptilnosti gradivnih elemenata našeg mentalnog tijela (uma, inteligencije i ega), kao i ogromnog broja misli, emocija i želja koje svakodnevno procesuiramo na mentalnoj razini, društvena znanost je još složenija jer se bavi interakcijom i usklađivanjem svih tih raznolikosti ljudskih mentaliteta.

Postoje četiri osnovna oblika socijalnog udruživanja (četiri ćelije ljudskog društva) koje bi se svako od nas trebao studiozno proučiti samim tim što predstavljaju neodvojivi dio našeg života. To su: brak, porodica, zajednica i društvo.

Izuzetno je zanimljiva i važna činjenica da, što je oblik udruživanja jednostavniji, to je za nas značajniji. Npr. brak je sporazumni odnos samo dvije osobe, ali nam može mnogo više uljepšati ili zagorčati život nego čitav ostatak društva sa svom svojom socijalnom kompleksnošću. Ipak mi se nekim čudom radije bavimo problemima Divljeg Istoka i Zapada nego uspostavljanjem mirnodobske situacije u vlastitom domu.

Jedna od najvećih strateških (samo)obmana koja nam onemogućava da živimo sretniji i bolji život leži upravo u zamjeni prioriteta u rješavanju problema.

Zašto se više volimo baviti svjetskom i lokalnom politikom nego vlastitim problemima? Odgovor je psihološki više nego očigledan – zato što je naš uticaj i odgovornost za ono što se dešava na političkoj sceni daleko manji od odgovornosti koju imamo za dešavanja u krugu svog braka i porodice. Tako za postojeće probleme nikoga ne možemo kriviti (što je moramo priznati već odavno postao ustaljeni oblik prividne antistres terapije) dok ostatak društva možemo optužiti kad god poželimo, tražeći „pravog“ krivca za sve naše probleme.

Svi se stalno žale kako im je neko drugi kriv za njihovu nesreću i nezadovoljstvo, a skoro nikada ne čujemo priče o vlastitoj odgovornosti i planovima kako da unaprijedimo život. Naravno da nam društvo u kojem živimo nameće svoje zakone, namete i pravila igre koja nam izazivaju osjećaj potčinjenosti i nepravde, ali šta nam vrijedi opterećavati se nečim što se očigledno ne može promijeniti. Barem ne na način na koji smo navikli.