Sada ćemo se osvrnuti na činjeničnu analizu društva u kojem živimo kako bi nam situacija u kojoj se nalazimo postala (istinski, a ne prividno) jasnija. U osnovi postoje tri potpuno različita modela društvenog uređenja: anarhija, monarhija i demokratija.

ANARHIJA

Ne znam da li bi se anarhija mogla nazvati društvenim uređenjem, ali kao ideološki koncept svakako postoji ili se barem povremeno javlja kao buntovni odgovor na postojeću društvenu vlast.

Ideološki gledano, anarhija (bezvlašće) može imati smisla samo ako su svi stanovnici tog društva toliko intelektualno i moralno osviješteni da im ne treba nikakav pravni poredak da ih drži pod kontrolom. Pošto je to u ovom istorijskom trenutku krajnji stupanj imaginacije, uvođenje anarhičnog „poretka“ samo bi prouzrokovalo nezamisliv val nasilja u kojem bi svi jači i moćniji (a ne samo aktuelni vlastodršci, što je običaj u drugim sistemima) mogli bez ikakvih zakonskih ograničenja eksploatisati i ugnjetavati slabije od sebe.

MONARHIJA

Monarhija je dijametralno suprotna anarhiji. U ovom slučaju sva zakonodavna i izvršna vlast podređena je jednoj osobi ili vladajućoj dinastiji. U modernom dobu carevi i sultani više ne postoje, tek pokoja tradicionalna aristokratska figura šeika ili kralja/kraljice koji imaju minoran uticaj na državnu vlast. Ideju o monarhijskoj vladavini naslijedili su, također sve rijeđi, autokratski lideri vojnih ili političkih partija izabranih/samoizabranih da vladaju doživotno.

Takva društvena uređenja postoje još uvijek u Sjevernoj Koreji, Kini ili donedavno u ex Jugoslaviji, Libiji, Kubi, Rumuniji, Čileu itd. Naravno da je ogromna razlika bila živjeti u Čaušeskuovoj Rumuniji ili Čileu tokom Pinočeovog režima nego u ex Jugoslaviji ili u Libiji gdje su svi njihovi stanovnici imali obezbjeđenu zdravstvenu, obrazovnu i stambenu skrb, kao i mnoge druge društvene povlastice na kojima su im zavidjele i ekonomski najrazvijenije zemlje svijeta.

Primjera radi, jugoslovenski pasoš je bio jedan od najcjenjenijih u svijetu jer nam je viza bila potrebna za samo dvije zemlje – Izrael i Čile, zbog čega je njegova cijena na crnom tržištu iznosila i do 10 000 njemačkih maraka . Libija je tek bila „rajsko mjesto“ u doba Gadafijeve narodne vladavine (da li je ovo sarkastičan izraz procijenite sami) u kojoj je svakom Libijcu sa punoljetstvom bilo riješeno poslovno i stambeno pitanje uz mogućnost studiranja u inostranstvu za one koji su imali tu ambiciju.

Kao što znamo, svim tim gore pomenutim narodima je u neka doba dozlogrdio jednopartijski sistem (nekome s pravom, a nekom ne), pa se odlučiše otisnuti u demokratske vode u nadi da će tamo pronaći svoju obećanu zemlju u kojoj će moći živjeti krajnje slobodno i prosperitetno.