Tako dođosmo i do demokratije koja narodu/demosu omogućava da vlada, odnosno da bira one koji će vladati državom po volji naroda. Sloboda izbora je tu, ali ne nužno i prosperitet. Uprkos tome što ovakva tvdnja zvuči uznemirujuće jer demokratija ovdašnjem čovjeku predstavlja zadnji bastion nade za bolji život, mislim da ju je neophodno sagledati onakvu kakva jeste sa svim njenim dobrim osobinama i nedostacima.

Dva oblika demokratije

Postoje suštinski dva oblika demokratskog uređenja: razvijeni i primitivni

- Razvijeni oblik demokratske vladavine karakteriše visoka odgovornost izabrane vlasti prema njihovom biračkom tijelu. Drugim riječima, oni koji ne ostvare ili se barem istinski ne potrude da održe svoja predizborna obećanja teško da će ponovo dobiti podršku svojih glasača.

U demokratski napredne političke sustave ubrajaju se Kanada, zemlje Beneluxa i Skandinavije gdje se ekonomski sasvim pristojno živi, a svi stanovnici, bez obzira na društveni status i političko opredjeljenje, imaju podjednake pravne i socijalne privilegije.

- Primitivnim oblikom demokratije možemo nazvati emotivno manipulisanje glasačkom masom koja kao hipnotisana bira iste političke kandidate, iako oni ni u najmanjoj mjeri ne ostvaruju njihove interese, dok sami na račun svoga položaja žive ko' bubreg u loju. Ovakav, pomalo sado-mazohistički odnos zasnivan na provjereno lažnim obećanjima o konačno boljem životu (bez pomena zašto nisu ništa učinili u prijašnjim mandatima) bio bi apsolutno neodrživ bez dobro osmišljenog rasplamsavanja straha i mrženje među stranačkim rivalima po prastarom principu: „Zavadi pa vladaj“, na čemu se uglavnom zasnivaju njihove političke kampanje.

Za ovakav primjer vladavine naroda ne moramo ići dalje od naše regionalne avlije, mada se toga može naći svuda po svijetu. Nije da se hvalimo, al' nigdje ko' kod nas!