Sada ćemo ukazati na korijenske nedostatke demokratske vladavine za koje uporno okrivljujemo svaku novu političku vlast.

- Pola sretnih - pola nesretnih (51:49 za naše rođake!)

Kao prvo, pošto nije moguće svima ugoditi, demokratija predstavlja vladavinu samo jednog dijela stanovništva koji je trenutno na vlasti, dok će oni drugi ostati ideološki neispoljeni, potisnuti iz vladajućih struktura društva i uskraćeni za mnoge društvene privilegije.

Obično je podrška naroda usmjerena na dvije ili više političkih partija sa potpuno suprotnim ideološkim ubjeđenjima koji se glože ko' najljući neprijatelji.

Zbor velikog međupartijskog rivalstva nepotizam (zapošljavanje amidžića, daidžića, tetkića i sl.) i partokratija (prominentnost partijskih uticaja na cjelokupni društveni život) su još negativnije izraženi nego u monarhijskim i jednopartijskim političkim sustavima. Raspodjela vlasti i radnih mjesta članovima rodbine i ljudima odanim partiji najsigurniji je način da se obezbjedi lojalno glasačko tijelo. Npr. Kada zaposlite jednog čovjeka, sva njegova uža i šira rodbina će stalno glasati za vašu stranku, znajući da ako neka druga partija dođe na vlast da će im rođak ostati bez posla tj. pasti njima na grbaču . Ovo je sve izraženije u zemljama gdje je borba za egzistenciju veća.

- Vremena je malo, nakradi što više!

Drugo, ko god da dođe na vlast u ograničenom mandatnom roku (da se ne zavaravamo glede ljudske psihe) prvo će gledati da namiri sebe pa tek onda da se pozabavi eventualnim prosperitetom ostatka stanovništva. Zbog mandatne, odnosno vremenske ograničenosti da se okoriste, oni koji dođu na vlast pokušaće na najbrži način da steknu što više materijalnih dobara u čemu je korupcija jedan od najefikasnijih. Zašto? Prvo, što se oni koji su na vlasti međusobno štite i pokrivaju, a drugo, kada odu sa vlasti niko ih neće krivično ganjati jer je i nova vlast previše zauzeta namirivanjem vlastitih potreba u vremenski kratkom mandatu. Realno govoreći, vrlo malo tu prostora ostaje za opšte dobro .

Uostalom, međustranačka borba se najčešće odvija samo na političkom planu sa velikom tolerancijom za „legitimno“ potkradanje i svaku drugu zloupotrebu položaja onih koji su trenutno na vlasti. „Ruka ruku mije, a obraz ne postoji“, ili kako već glasi ona narodna izreka..

Čak i kada bi neka vladajuća opcija istinski željela sprovesti određene reformske promjene, vremenski okvir od 4 godine teško da bi bio dovoljan, a da ne govorimo o rezultatima tih reformi za koje treba još više vremena da se očituju u javnom životu. Što znači da, ako biračko tijelo ne prepozna njihovo nastojanje do sljedećih izbora biće im „sav trud uzalud“. Realno gledano, preveliki je to rizik za većinu političara koji žive od tog posla ili putem stečenih privilegija mogu u kratkom periodu ostvariti mnoge lične ambicije.

- Svaka budala se može kandidovati i pobijediti na izborima, ako se dobro izreklamira

Treća slabost demokratskog ustrojstva je ogroman manipulativni uticaj na biračko tijelo koji se efektno sprovodi putem moćnih medijskih kampanja u kojima ogromnu prednost imaju finansijski potkovanije i populizovane političke struje za razliku od onih koje nemaju mogućnost da se adekvatno ispromovišu bez obzira na njihovu stvarnu kompetentnost. Drugim riječima, svaka budala ili ludak se može kandidovati na izbore i izmanipulisati biračko tijelo, samo ako ima dovoljno jaku finasijsku potporu ili javnu popularnost. Time budućnost zdravorazumnih glasača počiva na (ne)milosti većeg dijela populacije koji lako nasjeda na emotivne manipulacije (populističke, nacionalističke i sl.) i lažna obećanja o ekonomskom prosperitetu krajnje nepodobnih i nerijetko destruktivnih političkih kandidata.

Prva stvar u borbi za pravedne demokratske izbore bilo bi podjednako ustupanje javnog medijskog prostora svim političkim opcijama pod jednim uslovom: da samo mogu predstavljati vlastiti plan i program, a ne prozivati i ljagati druge protukandidate. Jedino ne znam koja bi medijska institucija pristala na takvu vrstu programa, lišenu čarolija rijaliti šou-a .

- Koja je logika da neuk i naivan puk odlučuje o tome ko će voditi državu?

Četvrti i istovremeno suštinski nedostatak demokratske vladavine leži u pitanju: Kako većinski neuki narod može uopšte znati ko i kako treba da vlada državom?

Odlučivanje o nečijoj sposobnosti da upravlja složenim državnim aparatom koji se sastoji od ekonomskog, obrazovnog, zdravstvenog, vojnog i brojnim drugim ministarstvima i kabinetima, nema apsolutno nikakve logike da bude povjerena svim članovima društva čija jedina kvalifikacija je punoljetstvo, a ne stručnost.

Zato se i događa da za predsjednike/predsjednice ili premijere/premijerke država i vlada po ko zna koji put budu izabrani profesionalni prevaranti i „prodavači magle“, „đon-obraz“ lažovi, ego manijaci, politički šarlatani, agresivne osobe, manipulativni ratnohuškači, zločinci i kriminalaci sa respektabilnim dosijeima, pa čak i poneki ekscentrični bogataš sa jedinim liderskim iskustvom u vođenje rijaliti šou-a (svaka podudarnost sa stvarnim likovima je slučajna ).

Jedna od velikih društvenih „nepravdi“ je što se za sve optužuju „jadni političari“ koji se samo nude kao kandidati, a ne narod koji ih svojevoljno bira. Također, većina priča o neregularnosti izbora postoji samo da bi se skinula odgovornost sa „nevinih“ glasača i tako prikrila njihova očigledna nekompetentnost (naivnost, intelektualna ograničenost, iskonska netrpeljivost prema drugačijima i sl.)