Pošto je po svojoj prirodi socijalno biće, homo sapiensu je dodijeljeno da živi, radi, uživa, bori se za opstanak i gradi vlastiti karakter kroz razne vidove društvenog života. Jedini aspekat društvenog života koji sami ne biramo, već nam se dodjeljuje na osnovu rođenja, je porodica.

Svako od nas ima pravo da po slobodnoj volji odabere društvo (državu), zajednicu, kao i bračnog partnera sa kojim će da živi, dok roditelje, djecu, sestre i braću dobijamo po nalogu sudbine. Porodične veze nisu samo formalno obligativne nego su i emotivno veoma snažne, što nas prisiljava da sa određenim osobama, htjeli-ne htjeli, moramo održavati korektan odnos tokom cijelog života.

Kako biti sretan među nesretnima?

Tendencija većine ljudi je da se povlače pred zahtjevnim zadacima, a ne da ih rješavaju što će pokušavati (ne)sprovesti i u međuljudskim odnosima. Međutim, porodični odnosi ne dozvoljavaju takva jeftina rješenja, već nemilosrdno zahtjevaju da se izdižemo na više stupnjeve odgovornosti, odrađujući po svaku cijenu ono što se od nas očekuje.

Nagrada koju dobijamo za pomenuti trud obično ne biva izražena putem neke materijalne dobiti niti kroz pretjeranu zahvalnost članova porodice, nego kroz vlastiti karakterni razvoj i osjećaj zadovoljstva što smo nadišli sopstvenu sebičnost i egocentrizam u želji da usrećimo druge.

Bez obzira na motiv, neodgovornost prema osobama za koje smo formalno i emotivno vezani je potpuno iracionalna jer kako sami možemo biti sretni ako su naši najbliži nesretni ili nezadovoljni s nama?

Lojalnost i dobronamjernost u svim okolnostima

Svaki od četiri oblika udruživanja (brak, porodica, zajednica i društvo) ima specifičan kod po kojem uspješno funkcioniše, odnosno najvažniji sastojak koji je neophodno dodat da nam društveni odnosi ne bi ispali bućkuriš. Za dobro društveno (državno) uređenje ključ uspjeha leži u propisno organizovanoj vladajućoj strukturi; funkcionisanje društvenih zajednica počiva na dobroj saradnji njenih članova; u bračnoj zajednici je najvažnija bliskost i otvorena komunikacija između partnera; a za očuvanje porodičnih odnosa posebno je značajno njegovati lojalnost i dobronamjernost u svim okolnostima.

Ova vrsta lojalnosti ne podrazumjeva nužno ideološku podršku članovima porodice, već postojanost u dobronamjernosti prema njima kao osobama. To što članovi naše porodice mogu biti ideološki (politički, kulturološki i sl.) suprotno orijentisani od nas, ne smije biti razlog da prekinemo odnos s njima, osim u ekstremnim slučajevima zlostavljanja ili najtežih oblika delikvencije.

Ovakva lojalnost prema članovima porodice nije zasnovana na „kosa nostra“ principima niti patološko-emotivnoj vezanosti, već na zdravorazumnom zaključku. Pošto roditelje, djecu, sestre i braću ne možemo zamijeniti nekim drugima, moramo s njima (kakvi god da su ) izgraditi pristojan i uzajamno koristan odnos.

Porodica kao institucija postoji da bi njeni članovi pružali ljubav i podršku jedni drugima u svim okolnostima, u isto vrijeme ne odobravajući licemjerno postupke koji su očigledno pogrešni, a na koje im niko drugi iz lične nezainteresovanosti ne bi skrenuo pažnju.