Ovaj oblik socijalnog udruživanja je veoma značajan za homo sapiensa jer mu omogućava da u ideološkom i praktičnom smislu lakše ostvari svoje ambicije. Zajednica je strukturalno organizovana skupina ljudi povezanih zajedničkim interesima iz različitih oblasti društvenog života u kojima akcenat nije na vladajućoj strukturi, već na komplementarnosti, podršci i saradnji između njenih članova.

Primjera radi, unutar svake ruralne ili urbane zajednice postoje različite vrste djelatnika: učitelji, piljari, obućari, zidari i sl. koji pružanjem svojih usluga ispunjavaju životne potrebe jedni drugima. Principijelno sličan vid udruživanja pronaći ćemo i u rekreativnim društvenim zajednicama, poput sportskih društava ili glazbenih orkestara, u kojima svako obavlja svoju funkciju za lično, ali i za zadovoljstvo čitave zajednice. Naravno, pod uslovom da zadovoljavajuće obavlja svoju dužnost, u suprotnom, biće „kamen u cipeli“ cijeloj zajednici.

Kao što vidimo, ponovo je individualna ljudska vrijednost nepremostivo načelo boljeg društvenog života, s tim da je članstvo u društvenoj zajednici umnogome zahtjevnije od uloge stanovnika države (društva) gdje je u većoj društvenoj masi lakše eskivirati lične odgovornosti i obaveze.

Budi to što jesi i doprinesi

Da bi zajednica što bolje funkcionisala potrebno je odraditi kvalitetnu raspodjelu uloga (dužnosti, funkcija) unutar njene strukture. E, tu počinju problemi sa navećim društvenim neprijateljem - egom.

Svi bi željeli da budu neke face, da njihovo mišljenje ili rad budu posebno uvaženi, a malo ko želi razumjeti i prihvatiti činjenicu da je najkorisniji (a samim tim i najveća faca) „šaraf koji je na pravom mjestu“. Npr. većina ljudi koji površno posmatraju stvari i ne razumiju se u sportsku strategiju  misle da je napadač jednog tima mnogo važnija figura od odbrambenog igrača. Međutim, logika kaže: Ne primiti gol je jednako dobro kao i postići pogodak.

Uspješnost svake zajednice uveliko ovisi o timskom duhu i radu lišenom zavisti među njenim članovima. Uspjeh pojedinaca doprinosi prosperitetu kolektiva i obrnuto, što je ostvarivo jedino ako su uloge pravilno raspoređene.

4 društvene kategorije ili nepopularno rečeno, 4 društvena staleža

Znaš li ti čiji sam ja?

Ovo je jedna od najosjetljivijih tema savremenog društva u kojem je socijalna ravnopravnost svetinja. Da odmah razjasnimo, podjela na društvene staleže nema za cilj stvaranje vještačke diskriminacije među ljudima, već se temelji na prirodnim sklonostima svake osobe da obavlja određenu vrstu posla. Ovdje moramo izvojiti krivo interpretirane, tradicionalne kastinske sisteme, gdje se navodno samim rođenjem u nekom od staleža (intelektualnom, administrativnom, trgovačkom i sl.) stiču potrebne kvalifikacije za određenu vrstu profesije. Ono što mnogo više zabrinjava je da ovakvu vrstu primitivnog kastinskog naslijeđa pronalazimo i u savremenim drušvenim sistemima u kojima nekompetentne osobe bivaju statusno favorizovane zbog uspješnosti svojih roditelja. Takve primjere pronalazimo u svim sferama društveno-ekonomskog života, bilo da se radi o politici, zdrvstvu, trgovini, sportu..

Društveno tijelo također ima glavu, stomak, ruke i noge 

Prepoznavanje i razvijanje ličnih sklonosti prema određenoj vrsti posla omogućava svakom čovjeku da se usavršava i uživa u svom radu na opštu korist i zadovoljstvo cjelokupne zajednice. Ovaj princip društvene saradnje možemo najlakše razumjeti ako društvenu zajednicu sagledamo kao jedno tijelo sa različitim dijelovima, od kojih svaki dio ima nezamjenjivo važnu funkciju.

U ovoj analogiji glavu predstavlja intelektualni sloj ljudi (akademici, naučnici, razne vrste profesora i učitelja..), ruke su administrativni stalež (vladari, sudije, vojska, policija..), stomak je produktivno-finansijski dio društva (trgovci, poljoprivrednici, stočari..), a noge radnički stalež (radnici, zanatlije..).

Jasno je da su svi dijelovi tijela iznimno važni i da disfunkcionalnost bilo kojeg od njih doprinosi hendikepiranosti cjelokupnog sistema. Naravno da glava ima nešto važniju funkciju (bilo da je luda ili pametna) od ostalih djelova tijela jer odatle dolaze životna usmjerenja i opredjeljenja u kojima učestvuje ostatak tjelesnog sistema. Iako neki ljudi steknu više dobrobiti od svojih ruku ili nogu nego od glave, ipak, ono što im se dešava u glavi u najvećoj mjeri odražava njihov život.

Slično je i sa društvenim organizmom. Svaka od navedenih djelatnosti koristi ili šteti cjelokupnom društvu, ovisno o tome da li se kvalitetno obavlja. Uglavnom, to je  kriterij na osnovu kojeg bi ljudi unutar društvene zajednice procjenjivali i ocjenjivali jedni druge, a ne na osnovu vrste posla koji su obavljali.

Dobro ti to radiš, nego kakav si ti čovjek?

Ipak, mjerilo koje je oduvijek najviše uticalo na nečiji društveni status bilo je kakav je ko čovjek, odnosno, kakav mu je karakter. Ovu vrlo važnu činjenicu možemo provjeriti ako se sami prisjetimo koje osobe smo najviše cijenili u životu. Da li su to bili učeni i moćni ili jednostavno dobri ljudi? Ne znam ima li potrebe napominjati da nema ništa loše u tome postanemo li učeni, uticajni, bogati i vješti, i uz sve to dobri ljudi. 

Uprkos ovim činjenicama koje se podudaraju sa ambicijama većine roditelja, obrazovni sistem je koncipiran tako da od budućih narašataja stvore beskompromisne egoiste i egocentrike koji se borce za prestiž i opstanak, a ne karakterne, dobronamjerne i kooperativne članove društva.

Ako postoji društvena reforma koja je urgentna, onda je to edukacija o važnosti i načinu kako da poboljšamo vlastiti karakter koji je stub uspjeha u svim ostalim oblastima života.

Kolektivna egoforičnost    

Iako neizbježan i članovima zajednica jako bitan osjećaj, identifikacija sa duhom kolektiva zahtijeva veliku opreznost. Svaka vrsta snažne poistovjećenosti, posebno ona kolektivna, nosi sa sobom dozu euforije koja na svom vrhuncu naprasno pomjera granice ega, preplavljujući nas iluzornim osjećajem moći. Ovo univerzalno načelo jednako važi za sportske, političke, nacionalne, vjerske i ostale euforične „navijače“.

S druge strane, zdravi takmičarski duh unutar jedne zajednice ili međukolektivni rivalitet, može značajno doprinjeti poboljšanju kvaliteta, kako pojedinaca, tako i cijelokupnog kolektiva. Uostalom, zakoni tržišta tvrde da su konkurentnost i rivalitet neophodni želimo li unaprijediti kvalitet.

Zdravi socijalni pritisak – ubica mentalne lijenosti

Najefikasniji način da se nadiđe mentalna lijenost koja je jedna od najvećih prepreka za postizanje uspjeha u svim sferama života jeste zdravi socijalni pritisak koji članovi, kao i sam duh kolektiva, vrše na pojedinca. Svi znamo koliko je nekada teško nadići letargičnost i pobuditi entizijazam, a najradije bi, da se samo mi pitamo, prespavali taj dan. Pošto se mnogo više pita kolektiv u kojem živimo od nas samih, bezbroj puta smo nevoljno krenuli na posao, trening, probu ili čemu god da smo se društveno obavezali, i gle čuda! Raspoloženje bi nam se odjedanput popravilo, entuzijazam vratio i još bi nesvjesno počeli zviždukati „Odu radosti“. 

Za razliku od uobičajene lijenosti, mentalna lijenost nije tako lako uočljiva jer ne podrazumijeva nužno fizičku neaktivnost, već izbjegavanje obaveza i dužnosti koje u tom trenutku trebamo odraditi, a taj trenutak može potrajati godinama . Mentalna lijenost je psihološki pasivan stav, odnosno svjesno ili nesvjesno opredjeljenje za ostanak u zoni komfora po svaku cijenu. Slikovito rečeno, uloga kolektiva u rješavanju ovog, nimalo naivnog psihološkog problema bi bila da nam svako malo neko pokuca na vrata i upita zašto nismo izvršili našu društvenu obavezu, ističući da za takvo neodgovorno ponašanje ne snosimo posljedice samo mi, već i svi ostali sa kojima sarađujemo. Rijetko ko neće, prije ili kasnije, podleći takvom socijalnom pritisku i obaviti ono što se od njega očekuje. „Svi za jednog, jedan za sve!“ 

Postoji još mnogo zanimljivih i korisnih tema vezanih za život u društvenim zajednicama koje ćemo podrobnije opisati u Priručniku o evoluciji ljudskog društva.