Neobično je primjetiti koliko je hvalospjeva o velikim prijateljstvima i važnosti takvog odnosa za čovjeka, dok se malo ko može pohvaliti da ima makar jednog pravog prijatelja. Ono što je specifično za ovu vrstu odnosa je da možemo imati neograničen broj prijatelja, a da se ni za jedno od tih prijateljstava nismo ničim obavezali, što nije slučaj sa ostalim vrstama odnosa koji su po svojoj prirodi obligativni (učitelj-učenik, roditelji-djeca, supružnici i sl.).

Šta ti bi, zar nismo raja?

Pored toga prijateljstvo podrazumijeva posebnu dozu intimnosti koju ne možemo pronaći u drugim odnosima niti bi bilo prikladno da se kao takva negdje drugo manifestuje. Recimo, iako komponentu prijateljstva pronalazimo u roditeljskom i ljubavničkom odnosu, ipak bi bilo neprikladno, pa čak i problematično J kada bi roditeljima ili supružnicima povjeravali sve što nam padne na pamet, dok prijatelji mogu amortizovati (čuti i shvatiti) bilo koju našu trenutnu slabost ili glupost. Upravo takav, nerealno očekivani stupanj tolerancije među prijateljima najčešće dovede do preopuštenosti, poduprte mišljenjem da kod „pravih prijatelja“ sve može proći, što je naravno čista utopija.

Svi, pa i najbolji prijatelji, imaju granice tolerancije, pogotovo one emotivne koje, ako jednom nesmotreno pređemo, teško možemo vratiti na isto mjesto jer će nam povrijeđena osoba zatvoriti vrata svoga srca. Neke emotivne rane lakše zarastaju, a neke teže, dok pojedine nikada. Što smo intimniji sa nekom osobom, time će emotivna bol biti veća kada je povrijedimo. Nakon što na bilo koji način obezvrijedimo prijateljski odnos i povrijedimo nama dragu osobu, nerijetko se nažalost i sami osjetimo povrijeđenima, smatrajući da prava prijateljstva ne trebaju imati granice tolerancije. Umjesto da se pokajemo i iskreno izvinimo prijatelju kojeg smo povrijedili, mi se revoltirano distanciramo od te osobe, ubjeđujući sebe i druge „da se bez svakoga može živjeti“.

Šta god rekli, koliko god dobar izgovor smislili, neće nam puno pomoći kada izgubimo dobrog prijatelja. Imati prijatelja na kojeg se možemo osloniti i s kojim možemo imati vrijednu emotivnu, intelektualnu i kulturološku razmjenu prava je rijetkost jer iziskuje dosta vremena i

truda da bi se izgradio jedan takav odnos. Stoga bi trebali biti mnogo zahvalniji i oprezniji u ovom odnosu nego što to uobičavamo.

Šest emotivnih razmjena koje učvršćuju prijateljstva      

Pomenućemo par osnovnih razmjena emocija i pažnje koje pozitivno utiču na učvršćivanje i produbljivanje prijateljskih odnosa. Iako na prvi pogled mogu djelovati prejednostavne, ovih šest razmjena imaju duboko psihološko uporište.

1) Prva je davanje poklona. Svi vole da povremeno prime neki poklon, pogotovo ako dobiju ono što su zaista željeli. Tu se prijateljstvo pokazuje na djelu jer se pravi prijatelji dovoljno dobro poznaju. Stoga, pored toga što se trebamo sjetiti da s vremena na vrijeme iznenadimo prijatelje nekim vrijednim ili simboličnim poklonom, iznimno je važno da prethodno razmislimo šta bi ih u tom trenutku posebno obradovalo. Bolje pokloniti sitnicu koja će im dotaći srce i dati do znanja da smo se potrudili razumjeti njihovo srce nego im darovati skupocjen poklon koji njima ne pravi smisla.

2) Druga je primanje poklona, što je jednako važno kao i poklanjanje. Koliko možemo obradovati nekoga darujući mu poklon s pažnjom i ljubavlju, još više ćemo usrećiti osobu ako znamo na pravi način primiti poklon. Iskazivanje zahvalnosti je jednako važno za jačanje odnosa kao poklanjanje pažnje. Primjetno je kod velikog broja velikodušnih ljudi da sami ne znaju primiti poklon. Na taj način uskraćuju drugima zadovoljstvo da i oni nekoga usreće.

3) Treći način da iskažemo naklonost i ljubav prema nekome je da ga propisno nahranimo. Uživanje u jelu je primarno zadovoljstvo svih živih bića, u čemu ni ljudska bića nisu iznimak. Fascinantno je posmatrati kako sve vrste ljudi bez obzira na spol, starosnu dob i životni stil, vole uživati u jelu. Ljudi zadobiju naklonost lava i tigra hraneći ih sirovim mesom, a kako se onda neće razviti zahvalnost i bliskost među ljudima ako hranimo jedni druge pitama, picama, sarmama i kolačima.

Posebno je važno da hranu poslužujemo na pravi način: nenametljivo, strpljivo, s puno pažnje i želje da zadovoljimo dragog gosta. Pažnja i ljubav koju unesemo u kuhanje i posluživanje biće naukusniji začin svakog jela. Zadovoljavajući efekat možemo postići i u pažljivo odabranom restoranskom ambijentu gdje po istom principu možemo zadobiti naklonost neke osobe plaćanjem večere.

4) Četvrti je, kao i kod primanja poklona, prihvatanje sa zahvalnošću i zadovoljstvom ponuđene hrane. Najlakši način da zadobijete nečiju naklonost, pogotovo ženskog spola, je da uživate u njihovim kulinarskim vještinama i da to izrazite riječima hvale J. Ništa manje nam neće biti zahvalni i muški prijatelji koji se moraju još i više potruditi da sprave neko ukusno jelo. Omanemo li da propisno iskažemo našu zahvalnost za njihov trud, načekaćemo se da nas ponovo pozovu na ručak i druženje.

5) Peta vrsta intimne razmjene među prijateljima je povjeravanje „onoga što nam je na srcu“, po čemu se uglavnom vrednuje prijateljstvo. Stepen bliskosti sa nekom osobom diktira u kolikoj mjeri ćemo joj moći otvoriti um. Ipak, kao što smo već rekli, neke stvari je prikladnije povjeriti i raspraviti sa prijateljima nego članovima porodice, iako možda imamo veću privrženost i ljubav prema njima. Odnos sa prijateljima je prizemljeniji i opušteniji jer nije uslovljen intezivnim emocijama koje često ne dozvoljavaju da realno sagledamo situaciju onih za koje smo previše emotivno vezani.

Ljudi su pretežno obuzeti sobom i nemaju previše interesa da slušaju tuđa razmišljanja, a pogotovo nečije jadanje. Dodatni problem je što samo suosjećajno (empatično) slušanje ima psihološko iscjeljujući efekat, a ono, kako sama riječ kaže, zahtjeva da se poistovjetimo sa osjećajima druge osobe, bez obzira koliko to nama neugodno bilo. Drugim riječima, samo onaj ko je istinski dobronamjeran prema nama, saslušaće nas otvorenog srca i pokušaće da razumije kako se stvarno osjećamo, što je u većini slučajeva ono što nam je najviše potrebno.

Tehnički rečeno, prijateljsko povjeravanje treba biti zasnovano na povjerljivosti informacija, čime se mnogi „prijatelji“ ne mogu baš pohvaliti. Prepričavati drugima ono što nam je rečeno u povjerenju odraz je zaista lošeg karaktera, na čemu trebamo ozbiljno poraditi ukoliko želimo imati prave prijatelje. Sem toga, malo nas šta može do te mjere povrijediti kao kad čujemo da ono što smo nekome rekli u povjerenju zna više od pola grada .

6) Posljednja od preporučenih razmjena je traženje mišljenja i savjeta od prijatelja. Ovom gestom pokazujemo koliko cijenimo određenu osobu, želeći da čujemo njeno mišljenje i da dobijemo neki koristan savjet. Prijateljstva su u današnje vrijeme površnija nego ikada jer se neuporedivo više družimo putem društvenih mreža nego uživo. Teško je zamisliti da se neko nekome zaista povjeri ili zatraži ozbiljan savjet putem e-maila ili SMS-a, a šta reći o tome da nahranimo jedni druge i razmijenimo poklone .

U biti, ono što se danas naziva prijateljstvom u najbolju ruku je poznanstvo. Npr. od stotine i hiljade „prijatelja“ sa društvenih mreža, sa polovinom se ni ne pozdravljamo kada se sretnemo na ulici, dok onima koji nas poznaju pokušavamo odglumiti kako nam je sve dobro, da bolje ne može – što je u potpunoj suprotnosti sa otvaranjem uma (povjeravanju) i traženju savjeta.