Ova vrsta ljubavnog odnosa je emotivnija od svih prethodno pomenutih i jedina koja nas prati tokom cijelog života.

Roditeljski odnos je mnogo čemu čudan i poseban:

- Zasnovan je na sudbinskoj „slučajnosti“, a ne na našem ličnom izboru

- Toliko je nabijen emocijama i moralno-pravno obligativan da ga ne možemo raskinuti dok smo živi

- „Prisiljava“ nas da se svakodnevno, bilo u ulozi djece ili roditelja, tokom cijelog života usaglašavamo sa osobama koje razmišljaju potpuno drugačije od nas (poznati generacijski jaz).

- Mada od rođenja imamo roditelje , zahtjevnost njihove uloge počinjemo shvaćati tek kada sami dobijemo djecu ili kada u zrelijim godinama uvidimo koliko malo ima ljudi koje je uopšte briga za nas.

- Iako je svaki roditelj nekada bio dijete, veoma rijetki razumiju dječiju psihu

- Komunikacija u ovom odnosu je poprilično oskudna, sa mnoštvom tema koje se smatraju neprikladnim za razgovor između roditelja i djece poput klasičnih tabu tema o seksualnosti, roditeljskoj poročnosti i slično, te o ljubavnim, finansijskim i drugim problemima o kojima generacije imaju drugačije poimanje.

- Nekada ovaj odnos liči na igru „žandara i lopova“. Djeca samo gledaju da prekrše pravila i da ne budu kažnjena za to, a roditelji pokušavaju da im oduzmu slobodu i zarobe ih u neku svoju životnu koncepciju, djeci potpuno nerazumljivu.

Kada sve ovo sagledamo, zaista je čudno (a možda i nije s obzirom kako površno živimo), da ne postoji obrazovni predmet koji se bavi ovom problematikom i uspostavljanjem boljeg razumijevanja i saradnje između roditelja i djece.

Spoj discipline i opuštenosti

Da bi se ovaj odnos zdravo razvijao potrebno je da sadrži jednako zastupljenu hijerarhijsku i prijateljsku komponentu.

Hijerarhijska superiornost roditelja u odnosu na djecu treba da postoji, ne da bi se neko iživljavao na svojoj djeci, već da bi ih mogao pravilno usmjeravati i štititi, prvenstveno od njihove lične „neuračunljivosti“. Bez obzira koliko je neko dijete inteligentno, ono u toku ranog djetinstva i adolescentnog perioda nije u stanju da adekvatno koristi svoje intelektualne kapacitete jer nije steklo dovoljno naobrazbe i iskustva da bi moglo u svim situacijama donositi ispravne odluke.

Pravo i dužnost roditelja je da odgajaju svoju djecu kako oni misle da je najbolje da bi se djeca kada fizički, emotivno i intelektualno sazriju mogla samostalno i na pravi način brinuti o sebi. Stoga, biti dobar roditelj znači biti uzorna osoba kako bi se djeca mogla povesti našim primjerom. Biti strog i principijelan roditelj nije uopšte loše, pod uslovom da smo takvi i prema sebi.

Disciplina je temeljno načelo svakog uspjeha pa tako i odgoja djeteta pod uslovom da se kombinuje sa prijateljskim odnosom kojeg odlikuju povjerenje, razumijevanje, opuštenost i zabava.

Ni previše razuzdan ni previše zauzdan

Odgoj djeteta je poput jahanja neukroćenog konja . Stegnemo li mu previše uzde, samo će vrebati priliku da nas zbaci iz sedla i odgalopira negdje po sopstvenoj volji. Istovremeno, ako su uzde previše labave, konj će opet otići tamo gdje je naumio, ne obazirući se na naše želje i verbalne sugestije. Svi veliki ljubitelji konja (profi džokeji koji jedu i spavaju sa svojim konjima, usamljeni kauboji kojima su konji jedino društvo, vitezovi koji se nisu mogli kretati u teškim oklopima bez svojih konja..), iako su voljeli svoje četveronožne prijatelje više i od članova porodice, odnosili su se prema njima po istom principu – disciplina i prijateljstvo. Kada ga zovnu, konj dođe; kada mogu, šećerom ga hrane.. Ne sluša li, nema šećera.

Znatnu razliku u odnosu čovjeka prema konju i prema djetetu čini to što od konja očekujemo da nam na neki način uzvrati zato što smo ga hranili, timarili, potkivali i sl., dok od djece ne očekujemo ništa zauzvrat, sem da postanu sretni i uspješni ljudi.

Uguši ga brižnošću

Problem je kada pretjeramo u dobronamjernosti pa počnemo „gušiti“ djecu svojom brižnošću i ambicijama. Upravo takva pretjerana vezanost za sreću i uspjeh naše djece ne dozvoljava nam da s njima razvijemo prijateljski odnos. Prevelika posesivnost koja je posebno istaknuta u roditeljskom odnosu često zatamnjuje zdravorazumnost i ljepotu ljubavne razmjene, zamjenjujući ih bespotrebnom brigom i sekiracijom. Takva posesivnost djeci užasno smeta, čega roditelji uglavnom nisu svjesni niti tome pridaju puno pažnje. Najbitnije je da se oni što više brinu, a za ostalo ćemo lako .

Djeca iz druge perspektive

Razvijanje prijateljstva sa djecom nam pruža priliku da steknemo uvid u njihova nezadovoljstva, potrebe i želje koje će nam rado povjeriti,  dok ćemo neke i sami uočiti budemo li izgradili dovoljno blizak odnos s njima. U svakom slučaju bićemo iznenađeni (nekada ugodno, a nekad neugodno) koliko su naša djeca drugačija od onoga kako ih mi zamišljamo. Prijateljski pristup nam omogućava da uživamo u zdravom odnosu sa svojom djecom zasnovanom na povjerenju,bliskosti, zabavi i ljubavi, a ne na nekoj od pretenciozno-utopijskih projekcija koje po pravilu završavaju razočarenjem.

Investicija, a ne eksploatacija

Što se tiče djece, za njih je najvažnije da razviju i njeguju poštovanje i zahvalnost prema svojim roditeljima tokom cijelog života. Cijeniti nekoga možemo samo u onolikoj mjeri koliko on zaista vrijedi, ali poštovanje i zahvalnost za nečije dobročinstvo nikada ne smiju biti dovedeni u pitanje. To je društveni standard ophođenja prema svima, pa tako i roditeljima. Nekada su djeca iracionalno sklona misliti kako su njihovi roditelji bili dužni da ih hrane, oblače i služe na mnoge načine i da je njihovo legitimno pravo da im do kraja života zamjeraju jer to nisu dovoljno dobro odradili. Upravo suprotno tome, djeca bi vremenom trebala sve više ispoljavati odgovornost i brigu za svoje roditelje koji u poznoj starosnoj dobi postaju poput njihove djece.

Roditeljski odnos poput bilo kojeg drugog nije namijenjen jednostranoj resursnoj i emotivnoj eksploataciji, kako mnogi požrtvovani roditelji i razmažena djeca misle, već njegovanju odgovornosti jednih prema drugima u svakoj životnoj dobi. Ovaj odnos je možda najveći test za uspostavljanje zdravog balansa između razuma i emocija.