Bili svjesni toga ili ne, svako od nas egzistira i ima potrebe na duhovnoj razini postojanja. Sve fascinantnosti fizičkog svijeta, našeg tijela i svemira u kojem živimo, nisu ni blizu čuda koje otkrivamo proučavajući psihu ljudskog bića koje upravlja tom istom fizičkom stvarnošću potaknuto mislima, emocijama i željama. Duhovna sfera postojanja još je suptilnija, intrigantnija i kompleksnija, te logično zahtijeva da joj se pristupi studioznije nego bilo kojoj drugoj oblasti znanja što je suprotno dogmatičnom pristupu na koji smo navikli.

Omiljena za zloupotrijebiti

Iako fizički neuočljiva i materijalno nedokaziva, duhovnost je u nekom svom obliku oduvijek bila prisutna u životu homo sapiensa. Nekada bi podizala moral ljudima, davala im snagu da prežive u najtežim životnim okolnostima, istovremeno izvlačeći iz njih ono najbolje – ljubav i samilost prema drugima. Nažalost, nije uvijek tako. Nekada je ta ista duhovnost, preodjevena u religijsku isključivost i fanatizam, postajala uzrokom najvećih krvoprolića i zlobe koje su ljudi činili jedna drugima. S jedne strane nije za čuditi se, znajući da su najmoćnije stvari omiljeni instrument manipulacije onima koji po svaku cijenu žele ostvariti sebične ciljeve. Tako se za pojam duhovnosti vezuju najuzvišeniji i najužasniji trenuci ljudske prošlosti.

Po našem mišljenju podložnost svim vrstama negativne psihološke manipulacije leži u opštem neznanju, odnosno u nedovoljnoj upućenosti ljudi u metafizičke zakonitosti i vrijednosti života. Snažan primjer tome je poticanje podjela na duhovnoj razini gdje bi, ako nigdje drugdje, trebalo postojati jedinstvo među svim živim bićima. Kada bi sproveli anketu na svim krajevima svijeta, vrlo mali broj ispitanika bi podržao ideju da na nivou duše postoji diferencijacija među pripadnicima različitih rasa, nacija i vjera pa ipak skoro svi nazovimo vjernici u ovom životu duboko u njih vjeruju i zagovaraju takve podjele.

Apsurdnost posthumnog utorovljavanja

Prva apsurdnost vezana za podjele na nivou duha proizilazi iz vjerovanja da postoje duhovni rezervati u koji odlaze duše svrstane po boji kože kao „superiorni bijelci“, „ugnjetavani crnci i crvenokošci“, „čudna žuta rasa“ i sl. Po toj logici, trebalo bi postojati zasebno mjesto na nebu i za druge koji ne bi željeli posthumno živjeti zajedno poput Rusa i Amerikanaca, Iračana i Iranaca, Indijaca i Pakistanaca, a da ne pominjemo Srbe, Hrvate i Bošnjake koji su još netrpeljiviji jedni prema drugima.

Ma koliko nama takvo poimanje zagrobnog života apsurdno zvučalo, ono je ništa u poređenju sa vjerovanjem da samo jedna duhovna tradicija može donijeti spasenje duše, dok svi ostali vjernici, ma koliko dobri i pošteni bili, moraju završiti u paklu samo zato što su se greškom upisali u „pogrešnu“ školu. Džaba im što su tamo bili odlični učenici.

Mi se u ovoj studiji nećemo orijentisati na proučavanje različitih religijskih učenja i vjerskih uvjerenja kojih ima na hiljade i koji se, suštinski gledano, minorno razlikuju jedni od drugih nego ćemo neutralnim znanstvenim pristupom izložiti osnovne principe i smisao svih duhovnih učenja.