Intelektualna spoznaja duha

Samospoznaja započinje teoretskim razumijevanjem oprečnih odlika duha i materije, odnosno različitošću karakteristika naše fizičke, mentalne i duhovne prirode.

Inteligencija je najdragocjeniji čovjekov potencijal bez čije pomoći se ne možemo razvijati u bilo kojoj oblasti života pa tako ni u duhovnoj. Prva faza samospoznaje zasnovana je upravo na intelektualnoj potrazi za osobnim identitetom. Mada većina ljudi zamišlja samospoznaju kao neko nadnaravno mistično otkrovljenje duha, ona je prije svega logički dokaziv proces. U biti, sve vrste spoznaja iz bilo kojeg aspekta života mnogo su stabilnije i trajnije ako su utemeljene na logičko-činjeničnom razumijevanju.

Svako emotivno iskustvo, bilo materijalne ili duhovne prirode, vremenom blijedi i postaje sve više ovisno o promjenjivosti našeg trenutnog raspoloženja, dok inteligentno formirani zaključci (koncepcije) ostaju snažnije utisnuti u memorijski odjel našeg uma jer ih neprestano utvrđujemo razmišljanjem na tu temu.

Razumno (inteligentno) formirane koncepcije su pogotovo značajne u trenucima ili fazama života kada nas napadnu sumnje. Zbog varijabilne prirode ljudskog uma i moći iluzije koju stvara materijalna energija, faktički je nemoguće izbjeći sumnje neovisno o tome koliko smo duhovno uznapredovali. Naravno da se testovi vjere za početnike u duhovnoj praksi ne mogu mjeriti sa onima kroz koje prolaze duhovno napredni praktikanti, kao što se ne može porediti ni snaga njihovih ubjeđenja (spoznaja).

Duhovni nastavni program je koncipiran na takav način da od nas stvori savršena bića, odnosno da nas vrati našoj izvornoj prirodi koja je savršena. Iako ovo jeste najzahtjevniji poduhvat za svakog čovjeka, možemo biti sigurni da je apsolutno vrijedan truda i isplativ koliko god uspjeli da ga realizujemo.

Jesi li glava ili imaš glavu?

Prva duhovna permisa je da mi nismo fizičko tijelo, već da ga posjedujemo te se stoga tako i izražavamo. Na svim jezicima se kaže: moje tijelo, moja glava, moja noga, ruka i sl. Nigdje se mi kao subjekat ne poistovjećujemo sa našim fizičkim tijelom u smislu: Ja tijelo, ja glava..

Šta je ili ko je taj subjekat?

Pokušaćemo doći do odgovora slijedeći logički proces utvđivanja istine kojim postupno eliminišemo neprihvatljive opcije. Na primjer, da li smo ruka, noga, jetra, mozak, srce ili pak nestašno dijete, zaljubljena djevojka, ogorčena žena, sretni muž, penzionisani intelektualac itd.

Da nismo fizičko tijelo niti bilo koji njegov dio u današnje vrijeme je veoma lako utvrditi na osnovu iskustava prilikom transplatacije organa. Oduvijek je bilo jasno da ljudi ne gube vlastitu osobnost ostajući bez nekog od svojih udova, a danas svjedočimo činjenici da zamjena bilo kojeg tjelesnog organa, poput bubrega, jetre, srca ili krvi također ne utiče na promjenu našeg identiteta.

Pored fizičkog tijela koje od rođenja do smrti prolazi kroz razne vrste promjena, mentalno tijelo (psihološki profil) se također neprekidno mijenja. Kakve god bile naše misli, emotivno raspoloženje, intelektualna sposobnost ili snažna poistovjećenost sa nekom od brojnih životnih uloga, mi kao posmatrač svih tih promjena (u smislu identiteta) ostajemo isti.

Na temelju ove logičke analize sa sigurnošću možemo zaključiiti da čovjekov identitet ostaje nepromjenjiv tokom cijelog života. Pošto su primarne odlike materije tupost i prolaznost, a duha svjesnost i nepromjenjivost, nameće nam se  finalni zaključak da nismo fizičko ni mentalno tijelo (um, intelekt i ego), već duhovna osoba koja ih trenutno posjeduje i koristi.    

Živjela sloboda!

Na razini spoznaje naše duhovne prirode prestaju mnoge bespotrebne patnje kojih bi se svi rado riješili. Shvatajući da nismo ovo propadljivo tijelo, kao ni vječno promjenjive misli, emocije ili neka od privremenih društvenih uloga, prirodno se prestajemo traumizirati zbog brojnih trivijalnih stvari koje se ionako odvijaju van naše kontrole.

Kao što će Sunce zasigurno izaći i potom zaći, tako ćemo i mi sigurno ostariti i umrijeti, s tim da ćemo u međuvremenu bezbroj puta biti bolesni, tužni i unesrećeni. Biće tu i mnoštvo lijepih i sretnih trenutaka što umnogome ovisi o našem djelovanju i izboru stila života, ali većina će se složiti da je ovaj svijet isuviše okrutno i turbulentno mjesto za život. Čak i ako bi nam deset godina zaredom samo „cvjetale ruže“, prvi put kada bi nas zabolio zub, mi bi to krajnje tragično doživjeli. Šta tek reći kad se čovjeku sveže neki astrološki (sudbinski, karmički) težak period pa svako malo proklinje dan kada se rodio. Patnja je oduvijek bila neodvojivi dio ljudskog života, bez obzira šta o tome mislili nerealni optimisti, emotivni iskepisti ili idealisti sa nedovoljno životnog iskustva.

Kao što je apsurdno negirati stvarnu prirodu svijeta u kojem živimo, još je besmislenije zanemariti činjenicu da svako od nas ima izbor poboljšati vlastitu situaciju i riješiti se mnogih uznemirenja izdizanjem na višu razinu svijesti. Recimo, umjesto da se sekiramo zbog pubertetskih bubuljica, nerazvijenih grudi, staračkih bora ili gubitka kose, trebamo otkriti i njegovati neke više životne vrijednosti po kojima ćemo biti privlačni u svakoj starosnoj dobi, a koje će i nas same ispuniti zadovoljstvom.

Pretjerana vezanost za fizički izgled, čulno uživanje, povlašteni položaj ili bilo koja od brojnih egocentričnih umišljenosti može biti izvorom mentalne sreće u jednom periodu našeg života (uz neizostavnu tjeskobu da je ne izgubimo), dok već u drugom, kada je izgubimo, ta ista vezanost postaje recipročnim uzrokom jadikovanja i nesreće.

Osobe utemeljene na prvoj razini duhovne spoznaje prestaju tugovati nad prošlošću i žuditi za ljepšom budućnosti. Umjesto toga, daju sve od sebe kako bi ispunile ono što se od njih očekuje u sadašnjem trenutku, znajući da samo tako mogu dostići mir uma bez kojeg nije moguće imati istinski sretan život. Grčevita borba da popravimo omjer materijalne sreće i nesreće u svoju korist uslovljava nas konstantnim osjećajem tjeskobe koji vječno postoji na materijalnoj razini svijesti.

Duhovno spoznate osobe nikoga ne smatraju neprijateljem (sem vlastitog ega) te se bratski i samilosno ophode prema svakom živom biću, znajući da duhovna iskra koja pokreće sva fizička tijela potiče iz istog izvora. Samilost je najuzvišenija odlika ovog svijeta i apsolutno neizostavna za one koji žele duhovno napredovati. Da bismo postali istinski dobronamjerni i samilosni prema drugima moramo prije svega pomoći sebi. Onome ko u tome uspije i nauči voljeti sebe, sva ljubav iz srca koja se „prelije“ prirodno će poteći ka drugima u formi samilosti.

Odsustvo mržnje, pohlepe, nekontrolisane požude, straha i tjeskobe je najveći ovozemaljski stepen slobode.

Idemo dalje..

Zbog aktivne prirode duše na ovoj duhovnoj razini nije moguće ostati vječno. Iako je odmor sve što želimo nakon stresnog dana ili zrak svjetlosti nakon dugog boravka u tami, tako i izmorene duše žele dostići neku vrstu oslobođenja nakon predugog boravka u ovom smrtnom svijetu.

Kao što se sve prirodno budi i postaje aktivno kada svane dan, tako i duhovno prosvijetljene osobe imaju potrebu nastaviti djelovanje, samo ovoga puta na transcendentalnoj (duhovnoj) razini svijesti. Potvrdu tome pronalazimo u životima  gotovo svih duhovnih reformatora, lidera i učitelja koji su nastavili biti aktivni i poučavati druge o svojim iskustvima nakon što su sami doživjeli duhovno prosvjetljenje.