Čak i kada nemamo lično iskustvo u nečemu, dovoljno je da čujemo o tome iz uvjerljivih izvora pa da formiramo vlastito mišljenje. Sasvim je prirodno da zaključke koje smo nekada donijeli, periodično preispitujemo i po potrebi mijenjamo jer su nastajali u određenim vremenskim periodima i okolnostima koja se također mijenjaju.

Ako ne vršimo redovnu reviziju prethodno formiranih koncepcija, dovodimo se u opasnost da postanemo robovi predrasuda.

Predrasude možemo okarakterisati kao ,,nedodirljive” koncepcije koje ni po koju cijenu ne želimo mijenjati pa čak ni preispitivati, bez obzira na njihovu upitnu utemeljenost u istini. Krajnji stupanj ekspanzije ega je kada želja da budemo u pravu, nadjača želju da budemo sretni.

U drugim slučajevima, pretjerana vezanost za vlastite koncepcije može biti posljedica straha od promjena ustaljenog načina razmišljanja.   

Predrasude mogu biti novije - nastale na osnovu nedavno formiranih zaključaka ili drevne -  životima kodirane u našem mentalnom tijelu. Što su predrasude starije, to ih je teže mijenjati.

„Vjerovali ili ne”

Predrasude o nama samima predstavljaju najveći konceptualni promašaj koji možemo napraviti. Izgradimo li pogrešno mišljenje o samom sebi, stav prema spoljnom svijetu, uključujući našu interakciju sa drugim bićima, biće također pogrešni. Ova vrsta predrasude temelji se na tome koliko vrednujemo svoju ličnost, odnosno kvalitete koje posjedujemo. Uglavnom smo nerealni po tom pitanju, smatrajući se boljim ili gorim od onoga što uistinu jesmo. Psihologija definiše ovakve umišljenosti o sopstvenom karakteru kao komplekse: a) niže vrijednosti ili podcjenjivanja i b) više vrijednosti ili precjenjivanja.

a) Nisko samopouzdanje

Da bismo pravilno shvatili psihološki fenomen niskog samopoštovanja ne možemo se voditi uobičajnom logikom. Evo zašto:

Osobe koje sebe precjenjuju su malobrojnije od onih koji nemaju povjerenja u sopstvene kvalitete i sposobnosti. To je prva neobičnost. Logično bi bilo da ima više ljudi koji misle da su bolji od ostalih jer svi uglavnom sebe hvale. Ipak, psihoanalizom dolazimo do zaključka da sebe veličamo upravo zato što nam fali samopouzdanja. Zbog lošeg mišljenja o sebi postajemo nezadovoljni, a samim tim i zavidni na one koje smatramo uspješnijim i sretnijim od sebe.

Druga nelogičnost koja još ozbiljnije konkuriše za rubriku ,,Vjerovali ili ne”, jeste da većina naizgled samouvjerenih osoba sa prepoznatljivim kvalitetima i sposobnostima imaju izrazito nisko samopouzdanje. Drugim riječima, imaju potpuno suprotno mišljenje od onoga kako ih drugi doživljavaju. Čak i kada bi dobili sva svjetska priznanja za svoje kvalitete, oni koji gaje osjećaj niskog samopoštovanja ne bi povjerovali u to. Ovo se ne odnosi samo na njihove ličnost već na sve ono što smatraju svojim. Kada se ova vrsta predrasude jednom ukorijeni u našem mentalitetu, teško se može promijeniti izvanjskim razuvjeravanjem. 

Čovjek bi uvijek trebao biti otvoren da čuje mišljenja drugih, makar onih u čiju kompetenciju i dobronamjernost ima najviše povjerenja. Činjenica je da će osobe koje nisu dobile dovoljno podrške i pažnje, posebno u periodu djetinjstva, biti nesigurnije u sopstvene kvalitete od onih koji su od početka života bili ohrabrivani.

Koliko god je značajno čuti dobronamjerno mišljenje i kritiku, jednako je važno dobiti adekvatnu podršku i priznanje, naročito u fazi karakternog odrastanja, dok osoba ne stekne zdravo samopouzdanje.

Iako nas mišljenja drugih ljudi mogu značajno ohrabriti i pomoći nam da realnije sagledamo sami sebe, ipak je proces nepristrasne samoanalize imperativ za oslobođenje od ove vrste predrasuda. U procesu samoanalize neophodno je da se orijentaciono poredimo sa drugima.

Mada je poređenje sa drugima prilično nepopularno (uglavnom zbog potcjenjivanja onih sa kojima se poredimo ili opravdavanja vlastitih nedostataka), mi ga moramo koristiti kao referentnu tačku kako bi lakše prosudili vlastite vrline i mane. Inteligentnim, a ne emotivnim, sagledavanjem svojih i tuđih kvaliteta doći ćemo do zaključka da je svako dobar u nekim  segmentima života, a u nekima loš. Ono u čemu smo zaista dobri trebamo nastaviti razvijati, dok stvarima za koje smo očigledno sudbinski uskraćeni, ne trebamo pridavati previše značaja. 

Uprkos jednostavnoj logici, nerealnih težnji i želja koje vremenom prerastaju u komplekse niže vrijednosti nije se lako osloboditi. Priroda uma i ega je takva da uvijek tragaju i obično pronađu neki „dobar” razlog da nam nametnu osjećaj nezadovoljstva. Recimo, fascinantno je da svi koji imaju prirodno kovrdžavu kosu žele da im je ravna i obrnuto.

Istini za volju, nadići takve umišljenosti gotovo da nije moguće dokle god smo zaokupljeni suštinski nebitnim stvarima. Stoga je pronalaženje višeg smisla postojanja ključni faktor u oslobađanju svih vrsta kompleksa. Bez obzira koliko smo trenutno vrednovani, najviše priznanje dobićemo postanemo li normalni i karakterno dobri ljudi, za šta nikada nije kasno, i što će automatski baciti sjenu na sve naše druge, trivijalne nedostatke.

b) Visoko samopouzdanje

Analizirajući prepreke u karakternom razvoju osoba sa niskim samopoštovanjem, možemo zaključiti da svako treba naučiti cijeniti samog sebe tj. svoje dobre osobine. Ipak, preći granicu i precijeniti se, odnosno stvoriti previsoko mišljenje o sebi, također se smatra predrasudom koja nam može usporiti karakterni razvoj i uzrokvati mnoge druge probleme.

Bilo da su sklone pretencioznom promovisanju vlastitih kvaliteta ili suptilnoj umišljenosti, osobe obuzete osjećajem više vrijednosti ne djeluju previše simpatično u očima drugih. Ne mareći za tuđe mišljenje, zamjeriće se sa svima koji ne prepoznaju njihovu ,,veličinu”. Nekada se sudbina poigra s njima, ,,nagrađujući” ih statusom za kojim su toliko žudjeli, samo da bi osjetili teret obaveza pa čak i privilegija kojima nisu dorasli.     

Pored umišljenih, visoko mišljenje o sebi mogu imati i osobe sa istaknutim talentima i sposobnostima kao i oni kojima su sudbinski dodijeljeni neki od poželjnih atributa (tjelesna ljepota, bogatstvo, klasni prestiž i sl.). Neovisno o razlogu zbog kojeg se čovjek pomami, životu nikada ne usfali pedagoških metoda da ga razuvjeri o iluziji o sopstvenoj veličini.

U biti, svaki čovjek je poseban i vrijedan na neki svoj način, samo je pitanje u kolikoj mjeri će uspjeti da prepozna i pravilno usmjeri svoje potencijale. Istovremeno, ni najinteligentniji čovjek se ne treba smatrati toliko pametnim da ne može ispasti najveća budala u bilo kom trenutku.

Ne naučimo li prepoznavati istinu, prije svega o samom sebi, nećemo moći evolutivno napredovati, ostajući nesvjesni vrlina koje smo mogli iskoristiti i mana kojih smo se odavno trebali riješiti.