Ovu studiju o inteligenciji upotpunićemo još jednom značajnom klasifikacijom. Pošto je korisnost osnovni princip inteligencije, prirodno je da postoji i gradacija koja na to ukazuje. Tako razlikujemo: korisnu, beskorisnu i destruktivnu vrstu inteligencije.

Korisna inteligencija

Korisnost inteligencije se ne dovodi u vezu sa našom prijemčivošću da primimo znanje, što je bio slučaj sa prethodnom podjelom na prvoklasnu, drugoklasnu i trećeklasnu inteligenciju, već sa samim smislom njenog postojanja. Sva naša učenost ili visoko intelektualni potencijal gube svaki smisao ako ih ne upotrijebimo da popravimo kvalitet vlastitog života ili prosto rečeno, da uljepšamo sebi život. Uljepšavanje života se ne odnosi na vješto ušminkavanje trivijalne svakodnevnice, nego na plansko ulaganje u dugoročni napredak koji bi nam se u konačnici trebao pristojno isplatiti. Korisnost se mjeri intezitetom i trajnošću pozitivnog efekta u odnosu na uloženi trud.

Beskorisna inteligencija

Inteligencija je prirodno dinamičan elemenat i kao takva teži da bude aktivna, ali ako je zaokupimo beskorisnim stvarima, to je kao da je i nemamo. Beskorisnom inteligencijom se smatra intelektualni napor uložen u aktivnosti od kojih nema nikakve koristi. Ovo se ne odnosi na klasično ljenčarenje koje ne iziskuje nikakav napor, za razliku od intelektualnih poduhvata kojima smišljeno „ubijamo vrijeme “. Ako čovjek nema ambicija za koje se vrijedi zalagati, njemu vrijeme postaje glavni neprijatelj sa kojim se mora izboriti. 

Najmaštovitije primjere besmislenog korištenja inteligencije pronalazimo u Ginisovoj knjizi rekorda. Bilo da se radi o pamćenju registracijskih brojeva automobila ili slaganju popularne Rubikove kocke, svaka od tih djelatnosti zahtijeva mnogo vremena i truda da bi se postavio novi rekord. Prirodno se nameće pitanje: Koliko uopšte ima smisla ulagati vrijeme i energiju u nešto od čega niko nema koristi?

Čak i kada ispravno usmjerimo inteligenciju i stvorimo nešto pametno, ako to pravilno ne upotrijebimo, džaba nam rabota. Šta se može pametnije izumiti od pametnog telefona, a vidimo za šta se najviše koristi. Mladi nam postaju eksperti u rješavanju super kompleksnih zadataka iz virtualnog svijeta, a u stvarnosti bi umrli od gladi kada im roditelji ne prinijeli da jedu.

Čini se da, kako telefoni postaju pametniji, mi postajemo sve gluplji.  

Destruktivna inteligencija

Ova vrsta inteligencije ispoljava se na dva načina, kroz neplansku i plansku zloupotrebu. 

- Neplanska destrukcija počinje faktički od momenta kada prestanemo koristiti intelekt u progresivne svrhe. Na našu žalost, većina zakonitosti ovog svijeta prirodno teže destrukciji. Primjerice, ostavimo li automobil par godina u garaži, a da ga ne koristimo, propašće brže nego da smo ga vozili. Iako je bilo potrebno mnogo pameti i truda da bi se proizveo, uništiti ga možemo bez ikakvog napora.

Da bi se barem malo ublažio uticaj prirodne destrukcije, neophodan je neprestan trud i zalaganje. Manipulacija suptilnim energijama u koje ubrajamo i inteligenciju, zahtjevnija je i delikatnija, što indicira da se moramo istinski potruditi želimo li je držati pod kontrolom.

Pošto je inteligencija najefikasnije oruđe za postizanje svih vrsta ciljeva, svi će je nastojati privoljeti da radi za njih. Inteligencija skoro nikada nije u leru i ako je ne angažujemo u progresivne svrhe, onda će to svakako uraditi naš um i ego, kako bi ispunili svoje hedonistično-egoistične prohtjeve.

- Planskom destrukcijom možemo okarakterisati svaku ciljanu (zlo)upotrebu intelekta koja rezultira predvidivo negativnim posljedicama. Nažalost, još od postanka svijeta postoje pripadnici naše vrste koji namjenski koriste intelektualni potencijal kako bi destruktivnim djelovanjem zagorčali život sebi i drugima. Bilo da se radi o samodestrukciji, uništavanju drugih bića ili  životne sredine, ljudska istorija je puna primjera ,,vrhunski” odrađenog posla. U novije doba možemo se pohvaliti pronalaženjem bojnih otrova namijenjenih uništenju mrskog neprijatelja, a ne njegove cijenjene imovine, ili nekim ,,humanijim” metodama poput masovnih kampanja za vakcinacije i prodaju nerijetko po zdravlje pogubnih medikamenata, na kojima se zarađuje više nego na bilo čemu drugom.

U svakom slučaju, da bi se došlo do konačne formule nekog medicinskog ili kozmetičkog proizvoda, potrebno je do smrti izmučiti na hiljade pokusnih životinja, koje se rađaju i umiru u kavezima, ne vidjevši sunca ni mjeseca.    

Istini za volju, većina konzumenata, kao i sudionika u ovakvim projektima, nisu svjesni težine svojih postupaka, što u krajnjoj liniji ništa ne znači ni nama ni pokusnim životinjama jer se inteligentnim bićima neznanje ne prihvata kao izgovor. Bez obzira da li je motiv destruktivnog djelovanja „dobronamjeran”, zlonamjeran ili nenamjeran, posljedice su jednako pogubne. Ipak, najalarmantnije je to što ovdašnji homo sapiens prolazi ubrzan proces karakterne mutacije, postajući imun na sve što ga direktno ne ugrožava.      

Preuzimanje odgovornosti za vlastite postupke pravi je pokazatelj ljudske inteligencije  i jedina nada za vedriju prognozu na globalnom planu.