Riječ ego potiče iz latinskog jezika i označava lični identitet. Sama riječ poprimila je negativan kontekst postavši korijenom nepopularnih izvedenica kao što su egoizam (sebičnost) i egocentrizam (samodopadnost).

Pojam ega se može sagledati sa dva dijametralno suprotna stanovišta. Jedno ukazuje na vječni i nepromjenjivi identitet živog bića, a drugo na njegovu poistovjećenost sa privremenim ulogama koje mu se nameću tokom života.

Faktor vremena čini prolaznim sve vrste identiteta i formi koje se tiču našeg mentalnog i fizičkog tijela. Sve osim nas samih, koji posmatramo svijet kroz prozore ovih očiju, izloženo je stalnim promjenama.

Uvijek isti Ja

Naučno je dokazano da u procesu odrastanja/starenja, svakih sedam godina dođe do promjene svih ćelija u ljudskom organizmu. Još dinamičnije promjene odvijaju se na mentalnom planu gdje svakog trenutka dolazi do neke transformacije (emotivne, intelektualne, koncepcijske i sl). Uprkos tome, osoba koja sve to proživljava, sama se ne mijenja. Bilo da smo u tijelu bebe, školarca, adolescenta ili zrele osobe, bilo da smo trenutno veseli ili tužni, nekad pametniji, a nekad gluplji, uvijek smo to mi i niko drugi. Posmatrač i svjedok svih tih promjena kroz koje prolazimo je naš vječni, nepromjenjivi duhovni identitet, u narodu poznat kao duša.    

Isti Ja, a ni nalik meni

Povratak izvornom identitetu predstavlja krajnju tačku čovjekove evolucije i savršenstvo njegovog karaktera, dok je poistovjećenost sa lažnim egom uzrok njegove degradacije u svakom pogledu. Laički gledano, teško je uočiti razliku između pravog i lažnog ega. To je vrlo slično posmatranju vlastitog lika u ogledalu. Površnim promatranjem teško ćemo uočiti razliku između stvarne i reflektovane forme. Tek po nekim detaljima i pokretima tijela možemo primjetiti da je odraz u ogledalu sasvim suprotna i pomalo haotična refleksija našeg stvarnog lika (npr. slova na majici su nečitljivo izokrenuta, lijevo uho je desno, desno oko je lijevo i sl.). Tako je i sa lažnim egom. Iako izgleda kao naša slika i prilika, ustvari je sušta suprotnost našoj izvornoj prirodi.

Slobodan k’o larva

Ego je najsuptiliniji od svih elemenata, najprofinjenija nit od koje je satkano naše astralno tijelo. Za čovjeka koji robuje svojim čulima može se reći da je vezan lancima. Kada robuje prohtjevima uma (emocijama i željama), to je kao da je vezan ribarskim silkom, a postajući robom lažnih imenovanja, pogrešnih koncepcija, ugleda i sujete, kao da se učahurio miljama svilenog konca. i tek tada se pozdravio sa slobodom.

Čovjek pokoran vlastitom egu, osjeća se čak ponosno u tom položaju, smatrajući svilenu čahuru prestižnim ruhom, zaboravljajući, nažalost, kakva sudbina čeka larvu dudovog svilca, uposlenu u kineskoj fabrici svile.

Lažni Ja - priča sa bezbroj lica

Na osnovu iskustava koja stičemo putem fizičkih čula, umnih i intelektualnih impresija, dolazimo do zaključaka o nama samima i svijetu koji nas okružuje. Iako zasnovane na vječno promjenjivom spletu okolnosti, takve koncepcije nas navode da s punim ubjeđenjem odigravamo razne epizodne uloge iz našeg sudbinskog repertoara. Prihvatanje takvih privremenih životnih uloga, kao da su sve u svemu, osnovna je funkcija lažnog ega. Što se intezivnije budemo poistovjećivali s prolaznim ulogama/imenovanjima, to ćemo se više udaljavati od našeg izvornog identiteta.