Život - proba pred veliki nastup

Privremene životne uloge treba prihvatiti kao neku vrstu treninga ili probe, namijenjenih da nas osposobe za povratak našoj besprijekornoj prirodi. Bez obzira na to što smo izvorno savršena bića, trebaće nam dosta vremena i truda da se oslobodimo pogrešno formiranih koncepcija koje nam ne dozvoljavaju da upoznamo stvarnog sebe.

Zbog kompleksnosti ljudske psihe karakterno savršenstvo nije moguće dostići preko noći, bez preporučenog procesa sastavljenog od teorije i prakse. Svaka životna dob odlikuje se različitim ulogama namijenjenim usavršavanju čovjekovog karaktera. Stoga nema nikakvog smisla da ih izbjegavamo ili nemarno odrađujemo. Mada su mnoge od tih uloga sada već dio prošlosti koje se jedva i sjećamo, svaka od njih je na svoj način doprinijela moduliranju našeg postojećeg karaktera.

Vanvremenska priča

Ako poživi dovoljno dugo, svako bi trebao da prođe kroz četiri životne faze: mladost, zrelost, mudrost i starost. Slijedi neobično zanimljiva priča iz budističke tradicije koja opisuje čovjekov život.

Na početku stvaranja svijeta, nakon nastanka biljnih i životinjskih vrsta, svi su željno isčekivali finalni produkt - biće koje će imati najznačajniju ulogu i nadmoć nad svim ostalim. Kada je konačno stvoren čovjek, uslijedilo je neskriveno razočarenje jer u njegovoj pojavi nisu bile primjetne nikakve naznake superiornosti. Nije imao jaku fizičku građu, velike i oštre zube niti moćne kandže. Nije čak mogao posebno brzo trčati ili plivati, a kamoli letjeti poput drugih životinja koje su se odvažno isticale po pomenutim sposobnostima.

Bilo kako bilo, ubrzo dođe na red da se po prvobitnim demokratskim principima odredi životni vijek i karakter najsuperiornije vrste. Nakon vijećanja u kojem su učestvovali predstavnici svih životnih vrsta, čovjeku se dodijeli da živi stotinu godina.

Određivanje mentaliteta bio je mnogo zahtjevniji zadatak jer nije bilo jednostavno iznaći neke nove karakterne odlike koje bi ga izdvajale od ostalih. Konačno se usaglasiše da četiri životinje koje se budu prve javile obdare čovjeka svojim najistaknutijim odlikama koje će dominirati različitim razdobljima njegovog života.

Bez puno razmišljanja, prvi se javi majmun i poželi čovjeku da prvu četvrtinu svog života bude bezbrižan poput njega. Da bi spasio situaciju, odmah nakon majmuna javi se konj, smatrajući takav početak isuviše neozbiljnim. Kako bi uspostavio balans, konj odredi čovjeku da u drugoj četvrtini života bude vrijedan i radan kao on. Treća se oglasi sova i reče:  ,,Život nije samo rad i nerad, već i razmišljanje”. Zato ga blagoslovi da treći dio svog vijeka proživi u mudrosti. Na kraju se javi pas, ostavivši čovjeku u amanet da posljednje razdoblje proživi u ulozi čuvara stečenih životnih vrijednosti.

Tako nam i bi..

Sada ćemo ovu drevnu analogiju prebaciti u kontekst sadašnjosti da vidimo koliko su se stvari od tada promijenile.

Majmunska posla

Tokom boravka u zemljama u kojima je majmun ,,domaća” životinja imao sam priliku upoznati se sa mentalitetom ovih simpatično beskorisnih bića. Mladunčad od samog jutra skaču po drveću i krovovima kuća, zabavljajući se sa svime što im padne pod ruku, dok stariji uglavnom ljenčare uz povremeno nadmetanje za seksualnu dominaciju. Sredinom dana kada temperatura osjetno poraste, svi se okupe u hladovini nekog drveta i kao opijeni uživaju trijebeći i češkajući jedni druge.

U poslijepodnevnim satima, kada malo zahladi, kreću u akciju poznatu kao “majmunska posla”. Mada se rado zabavljaju razbacivanjem cipela i trganjem veša sa štrikova, ipak im je glavna preokupacija kako da se domognu hrane. Dok se veliki broj ljudi i životinja moraju ozbiljno pomučiti da obezbjede dnevni obrok, majmuni to odrađuju na sebi svojstven način, spajajući ugodno s korisnim. Najčešće se pozicioniraju po krovovima i drveću pored puta odakle vrebaju prolaznike koji se vraćaju iz kupovine. Čim im se ukaže prilika, obrušavaju se na njihove kese sa namirnicama kako bi ih poderali i zgrabili dio rasutog plijena. Čak i ako se ne domognu nečeg jestivog, neće biti previše razočarani jer im je barem bilo zabavno.

Neki od njih, naročito žitelji turističkih naselja, toliko su evoluirali da su pored lopovskog razvili i trgovački mentalitet. Nadošli su do zaključka da za ukradene stvari od turista mogu putem trampe lakše dobiti hranu nego da je direktno kradu. Pošto se boje trgovaca hranom koji znaju sve njihove trikove, urbani majmuni su se prekvalifikovali na krađu torbica, novčanika ili još lakše, naočala koje nestvarnom brzinom skidaju sa noseva neopreznih prolaznika, nakon čega sa sigurne distance prave nagodbu. Ako dobiju dogovoreni broj banana ili krekera vratiće naočale vlasniku, a ako ne, polomiće ih ili baciti u kanalizaciju.

Jedan poznanik mi je ispričao kako je želio isprovocirati majmuna dajući mu samo pola banane u zamjenu za svoje naočale. Majmun je, nakon što je pojeo pola dobijene banane, nonšalantno prepolovio naočale, vrativši vlasniku jednu polovinu. Tako majmun koristi svoju inteligenciju.

Da sumiramo, majmune zanima samo par stvari: hrana, seks i zabava. Nije teško pretpostaviti kakav bi odgovor bio kod većine mladih ljudi u bilo kojem dijelu svijeta kada bi trebali nabrojati tri stvari koje ih najviše interesuju.

E moj konju!

U drugom životnom dobu ili periodu sazrijevanja dolazi do potpune promjene dotadašnjeg sistema vrednovanja. Tek kada izgubimo roditeljsko pokroviteljstvo koje smo imali u prvoj fazi života, postajemo svjesni da sve što želimo ima svoju cijenu koja se pretežno plaća novcem koji se stiče radom. Bilo da smo se opredijelili za fizički ili intelektualni rad, moraćemo se valjano potruditi da bi zadovoljili osnovne životne potrebe, a šta reći o ispunjenju većih ambicija.

Doba zrelosti se isto tako odlikuje velikim trudom da se ispoštuju brojne obaveze na socijalnom planu. Ključne vrijednosti svih oblika društvenog udruživanja (braka, porodice, zajednice i društva) počivaju upravo na osobama ove životne dobi, počevši sa socijalnom odgovornošću kao radnika i glasača, člana kućnog savjeta, sada već zrelog djeteta koje treba uzvratiti uslugu onima koji su ga prethodno izdržavali, pa sve do multipraktik supružnika i uzornog roditelja kojeg voljena dječica smatraju automatom za ispunjenje želja u koji se čak ni žetoni ne ubacuju.

Svaku od pomenutih društvenih uloga potrebno je krajnje profesionalno odigrati želimo li biti opšteprihvaćeni kao socijalno odgovorna bića.

Konj, kao vjerna i vrijedna životinja, koja simbolizuje drugu četvrtinu našeg života, biće više nego zadovoljna ako je propisno istimarena, potkovana i nahranjena, a da ne pominjemo ako je u znak zahvalnosti ponekad potapšu po vratu. Mislim da ni većina ljudi u toj životnoj dobi ne očekuje više.

Još jedna zajednička sudbinska crta konja i čovjeka je što su vredniji, to će biti više onih koji će htjeti da ih zajašu i nasamare. Uzornom konju i čovjeku to neće poljuljati vjeru u pošten rad i zalaganje.

Sova mirno zenta i konta

Treća starosna dob je namijenjena da u zasluženoj mirovini dublje razmislimo o stečenim iskustvima i nekim novim stranicama života, za koje ranije nismo imali dovoljno vremena. Ovaj period je poseban dar čovjeku da se preispita o smislu postojanja i pokuša shvatiti šta se događa ne samo izvana, već i unutar njega. Sova simbolizuje unutarnji mir i vrlinu mudrih ljudi koji su spoznali dublji smisao života.

Nažalost, ovaj period nerijetko biva protraćen na brojne beskorisne rasprave i aktivnosti, posebno svojstvene umirovljenim ljudima. Onima koji ranije nisu imali aktivan unutrašnji život biće znatno teže da se priviknu na izvanjsku pasivnost. Zato će radije nastaviti brinuti o svemu i svačemu nego se pozabaviti sami sobom i ličnim evolutivnim razvojem.

U današnjem društvu ukorijenjena je paradigma da odlaskom u penziju osoba postaje beskorisna, bez obzira na njen prethodni kredibilitet. Naravno da su tome najviše krivi sami penzioneri jer, kada čovjek prestane da se intelektualno i duhovno razvija, ne preostaje mu ništa drugo nego da se okrene nekoj od umirovljeničkih aktivnosti (šah, karte i domine za muškarce ili heklanje i TV sapunice za dame) kako bi popunio stečeni višak vremena.

Stari dobri pas

Mentalitet/karakter koji smo gradili tokom života biće posebno izražen u finalnoj starosnoj dobi koju je čovjeku podario pas. Stariji psi sa prepoznatljivim pedigreom, odanošću i iskustvom oduvijek su bili cijenjeni. Slični kriteriji važe i za čovjeka čiji se ugled također temelji na njegovom stavu, lojalnosti i iskustvu.

Ako se čovjekov karakter tokom života nije zadovoljavajuće razvijao, teško da će u starosti zadobiti odgovarajuće poštovanje, čak i u krugu svoje porodice.  

U gotovo svim kulturama svijeta starijim članovima društva se ukazivalo posebno poštovanje, prvenstveno kao čuvarima temeljnih civilizacijskih vrijednosti koje su prenošene ,,s koljena na koljeno”. Pitam se, na koliko bi nogu hodao današnji čovjek da nije bilo velikih i malih mudraca koji su nas teškom mukom spašavali od devolucije?

Epilog

Čvrst intelekt i fleksibilan ego

Ova vanvremenska analogija nas vrlo domišljato podsjeća na odgovornost, ali i privilegovanost ljudskog oblika života koju bi svakako trebali da iskoristimo. Ozbiljnu prijetnju ostvarenju te misije pronalazimo u dva osnovna karakterna nedostatka: labavoj inteligenciji i krutom egu, posebno istaknutom u prelaznim periodima, kada je potrebno da se oprostimo sa starom i prihvatimo novu životnu ulogu.

Shodno životnom iskustvu, svi smo manje ili više iskusili koliko je teško prihvatiti ulogu koja nije po našem izboru. Bunili se il’ ne bunili, u konačnici se moramo pomiriti s neizbježnom sudbinom, koja se svakako odvija bez naše saglasnosti. Smisao turbulentnog i zahtjevnog života je da nam ojača karakter i kvalifikuje nas za izdizanje u mnogo dinamičnije i zanimljivije sfere svijesti. Takav poduhvat je nemoguće izvesti bez jakog intelekta i fleksibilnog ega.

Kako vjetar duva

Ljudi sa velikim i krutim egom češće psihički ,,pucaju” u turbulentnim vremenima od ,,malih” i poniznih ljudi naviknutih da se ,,povijaju kako vjetar duva”.

Postoji analogija o dva različita drveta jednako izložena snažnoj oluji. Jedno drvo je veliko i kruto, sa nesrazmjerno malim korijenom, dok je drugo nisko i savitljivo, ali sa duboko razgranatim korijenom. Izvanjski gledano, veliko drvo izgleda moćnije i otpornije, dok malo i naizgled slabašno ima svoje skrivene adute - dubok korijen i fleksibilno stablo, koji ostaju neprimjetni sve dok ne dođe oluja. Koliko god se svojom čvrstinom odupiralo snažnim naletima vjetra, veliko drvo će vremenom zbog svoje krutosti i slabašnog korijena biti polomljeno ili isčupano iz zemlje. Nasuprot njemu, malo drvo će zahvaljujući svojoj savitljivosti i razgranatom korijenu uspješno odoljeti najsnažnijem vjetru i oluji.

Dio drveta koji je vidno izložen vanjskim uticajima u ovoj analogiji oslikava naš ego, dok onaj nevidljivi koji nas prizemljuje i čuva, predstavlja inteligenciju.

U nekim fazama života, najviše što možemo učiniti je da ne prkosimo naletima vjetra i strpljivo sačekamo da prođe oluja. Iako zvuči kao strateški razuman potez, nepokorni ego će se teško složiti s time. Egu teško pada sama činjenica da ne može iskontrolisati vjetar, a šta tek reći da mu se još i preda.

Za inteligenciju je simptomatično da se „izoštrava” u novim, izazovnim situacijama, a da „otupljuje” kada živimo šablonski. Za razliku od nje, ego postaje sve jači i krući što duže odigrava istu ulogu. Usljed snažne poistovjećenosti i vezanosti za naše epizodne uloge, proces transformacije na prelasku iz jednog životnog perioda u drugi uvijek je bolan i zahtjevan.

Gdje baš sad kad je najljepše

Tek što se naviknemo na jednu od epizodnih uloga i počnemo uživati stečene privilegije, dođe vrijeme za novu predstavu sa potpuno drugačijom postavkom od one prethodne. Takve prelazne periode možemo učiniti bezbolnijim ukoliko se pravovremeno pripremimo za narednu ulogu.

Karakterne transformacije su, naravno, moguće i sa debelim zakašnjenjem, samo što se rijetki odluče na takav korak. Zakašnjele promjene su bolnije i zahtjevnije jer se moramo suočiti sa godinama zapuštenim gradivom.

U slučaju kada smo već prisiljeni ili ljepše rečeno, kad smo već dobili priliku da napravimo neku pozitivnu promjenu, najbolje što možemo učiniti je da pokušamo pronaći smisao i ljepotu u novoj ulozi. Kao što svako od četiri godišnja doba ima svoje čari, tako i različiti periodi života imaju posebne izazove i draži. Uređenost društva po ovim principima najbolje oslikava civilizacijski napredak jedne zemlje.

Sve prethodno pomenute uloge koje nam se nameću tokom života, možemo uspješno odigrati i  bezbolno otpustiti kada dođe vrijeme za to, srazmjerno fleksibilnošću našeg ega. Čovjekova snaga ne leži u njegovoj čvrstini da odolijeva promjenama, već u sposobnosti da se prilagodi novonastalim okolnostima.

Veličina glumaca, kao i svakog od nas dok odigravamo svoje životne uloge, ogleda se u tome koliko smo sposobni saživjeti se sa dodijeljenom ulogom, a da pri tome ostanemo svjesni svoga  pravog identiteta.