Kada nam usfali akcije i emocija u stvarnom životu, onda to najčešće pokušavamo pronaći u širokom spektru virtualnih identiteta. Naša urođena tendencija je da svaku situaciju kojoj svjedočimo, bilo na fizičkom ili mentalnom planu, doživljavamo krajnje subjektivno, saživljavajući se sa nekom od predočenih uloga.

Ovaj scenario se gotovo svakodnevno odigrava dok gledamo filmove, igramo videoigrice ili čitamo neku zanimljivu literaturu. Što je atmosfera određenog događaja bolje dočarana, to će i naš lični doživljaj, uključujući poistovjećenost sa predstavljenim likovima, biti snažniji.

Iluzija po žanrovima

Posebno impresivan virtualni doživljaj pružaju hi-tech video igre, trenutno 9D tehnologija sa mogućnošću učestvovanja putem mentalno-fizičke simulacije. Nedavno smo našem šestogodišnjem dječaku ispunili želju da se provoza Jurassic Parkom prepunim praistorijskih životinja koje su ga sa svih strana salijetale dok se vozio u svojoj virtualnoj vozilici. Više od polovine projekcije se dobro držao, sve dok pomahnitali reptili nisu počeli ,,udarati” u vjetrobran njegovog vozila. Unaprijed smo se dogovorili da ćemo zaustaviti projekciju bude li se previše uzbudio. Nije bilo teško procijeniti situaciju jer se u jednom momentu počeo tresti, ne samo od straha, već i od inteziteta samog doživljaja. Kasnije je danima prepričavao šta je sve doživio u svojoj virtualnoj avanturi. Iako je, kako kaže, bio svjestan da je to samo projekcija, ipak se u tom trenutku nije mogao oduprijeti utisku da su ta zastrašujuća bića stvarna.

 U vrijeme kad smo mi i naši roditelji bili djeca, filmska industrija je bila neuporedivo nerazvijenija, ali mogućnost da s vremena na vrijeme pobjegnemo u neki naš imaginarni svijet, saživljavajući se sa tadašnjim herojima, nije nam bila uskraćena.

 Uprkos napretku filmske i kompjuterske tehnologije, najsnažniju emotivnu impresiju na gledateljstvo i dalje ostavljaju sapunice nisko intelektualnog sadržaja i prepoznatljivo loše produkcije. Ne može se reći da mnogi koji pomno prate ovakve serijale nisu svjesni njihove banalnosti. Naprotiv, mislim da im se namjenski prepuštaju kao najbržem načinu da nadomjeste ličnu emotivnu neispunjenost. Kada se omiljenoj seriji, prepunoj emotivnog naboja, pridoda kesica čipsa sa neizostavnim pojačivačem okusa, psiho fizički užitak dostiže kulminaciju. Bez obzira na očiglednu neosnovanost takve iluzije, nastale sinhronizovanim treperenjem miliona megapiksela, ipak ona ostaje neprikosnoveni izbor najvećeg broja svjetske populacije.

Ne mogu opisati koliko sam bio začuđen prizorom nebrojenih satelitskih tanjira koji su se poput bijelih oblaka nadvijali nad krovovima indijskih slamova (najsiromašnijih naselja u Indiji, gdje je većina kuća sagrađena od kartona). U biti ništa čudno, od trenutka kada upale TV tim ljudima se gasi njihov lični život, a započinje novi, pun glamura, intriga, radosti i suza kojima ih obilno zasipaju najljepše bolivudske zvijezde.

Svi oblici mentalne participacije projektuju se posredstvom medija ega koji nam velikodušno omogućuje da se po sopstvenoj volji saživimo sa nekom od iluzornih uloga i riješimo svih svojih problema za male pare, pa koliko traje da traje; ili sa životnim pričama evolutivno naprednih ljudi koje nam mogu postati izvorom nezamjenjive inspiracije.