Ja i Moje
Pored klasičnog ega, u formi Ja, nastalog identifikacijom sa vlastitim fizičkim i mentalnim tijelom, postoji i ekspandirani ego, u formi Moje, koji se aktivira kada smatramo da nama nešto pripada ili da mi nečemu pripadamo. Od brojnih formi ekspandiranog ega posebno ćemo se osvrnuti na kolektivni ego, zato što u najvećoj mjeri utiče na formiranje našeg karaktera.
Kolektivni ego se zasniva na poistovjećenosti pojedinaca sa idejom ili identitetom određene grupe ljudi. Pošto je homo sapiens po svojoj izvornoj prirodi društveno biće, njemu je poriv za grupnom pripadnošću neosporivo pravo i potreba. Problemi počinju kada pripadnost grupi postane paravan za ličnu neodgovornost, muljatorski mentalitet, ,,liječenje” sopstvenih kompleksa, nedostatak višeg životnog smisla ili sveobuhvatno rečeno, odsustvo želje za ličnim evolutivnim razvojem. U daljem tekstu ćemo malo detaljnije proći kroz pomenute motive.
Neprimjetan u gomili
Prihvatanje kolektivnog ega je provjeren način bijega od samog sebe, bilo da želimo izbjeći teret individualne odgovornosti, popraviti osjećaj niskog samopoštovanja ili bez ličnog zalaganja uživati u uspjesima i povlasticama kolektiva kojem smo se priklonili.
Kolektivni identitet, pored toga što omogućava da prebacimo teret individualne odgovornosti na grbaču kolektiva, nudi i pokroviteljstvo za prljave poslove u kojima se želimo lično okoristiti. Savršena situacija za svakog prevaranta je kada se udruži sa sebi sličnima, tako da kroz organizovani kriminal mogu čuvati leđa jedni drugima.
U drugim slučajevima grupno deklarisanje predstavlja odraz idejne naklonosti prema određenoj skupini, ujedinjenoj na rasnoj, etničkoj, lifestyle ili nekoj drugoj osnovi. Ponekad je prihvatanje ovakve vrste kolektivnog identiteta više odraz nesigurnosti pojedinca u sopstveni identitet i stavove, nego u stvarnu privrženost ideji kolektiva. Priklanjanjem nekoj prominentnoj ili uticajnoj skupini, čak i društveno neuvažene osobe mogu preko noći postati ,,neko i nešto”. Ovakav oblik kolektivnog ega je najizražajniji u teškim i turbulentnim vremenima, kada se mnogi pokušavaju sakriti u gomili sa kojom su napokon pronašli „zajedničkog krivca” za sve svoje neuspjehe i frustracije.
Pored toga što nam pruža priliku da ublažimo ličnu frustraciju kriveći druge, kolektivni ego omogućava da bez osobnog zalaganja uživamo u tuđim uspjesima kao da su naši.
Oleee ole ole oleee! Daj nam euforijeee!
Svaka vrsta snažne poistovjećenosti, posebno ona kolektivna, nosi sa sobom dozu euforije koja na svom vrhuncu naprasno pomjera granice ega, preplavljujući nas iluzornim osjećajem moći.
Najbolji primjer tome je navijačka euforija. Bez obzira koliko je dobar, loš ili prosječan tim za kojeg navijamo, skloni smo da već nakon prve pobjede vjerujemo da možemo do šampionske titule, koja nam nekim ,,čudom” stalno izmiče. Da li zbog nedostatka sportske sreće, pogrešne taktike selektora ili zbog sudije, koji baš nas uvijek biiiip! S druge strane, oni koji su imali privilegiju osjetiti čari pobjede uvidjeli su koliko im se život, nakon okončanja navijačke euforije, nije ništa promijenio.
Čak i samim takmičarima koji su se morali dobro pomučiti da bi ostvarili prestižan rezultat ostaju svi njihovi drugi životni problemi i zadaci koje također moraju uspješno riješiti. Šta reći onda o navijačima koji su sve to pratili iz svojih udobnih fotelja, ne mičući dalje od frižidera da bi dohvatili piće i meze. Neka mi niko ne zamjeri, ali ne postoji kosmički zakon po kojem bi čovjek na takav način duže od sedam dana mogao biti stretan.
To je univerzalno pravilo jednako važeće za sve sportske, političke, religijske i ostale euforične ,,navijače”. Iako je grupni ego posebno privlačan upravo zbog osjećaja kolektivne euforije, inteligentan čovjek mu se neće nekontrolisano prepustiti da ne bi usput izgubio sebe u zaluđenoj gomili.
Napomena: Takmičarski, kao i navijački duh pronalazimo u svim civilizacijama od postanka svijeta, tako da je njegova legitimnost neupitna pod uslovom da se rivalitet održava u granicama korektnosti ili u svrhu bezazlene zabave. Iako i sam imam miljenike u raznim sportovima, čijim se uspjesima iskreno radujem, skoro nikad ne mogu navijati da izgubi suprotna strana, ako je zaista bolja. Uvijek se dobro prisjetiti stare fer krilatice kojom su naši preci otpočinjali sportska nadmetanja: ,,Neka bolji pobijedi!” Uostalom, porazi su, kako u sportu tako i u životu, neophodni da bi nas učinili iskusnijim i boljim takmičarima.
Šajkače, fesovi i kockasti dresovi
Nastavićemo sa analizom kolektivne poistovjećenosti koja prelazi granice bezazlene euforičnosti.
Tendencija kolektivnog ega je da se širi poput epidemije. Postoje razne vrste virusa, više ili manje opasnih, teže i lakše prenosivih. Oni manje opasni napadaju fizičko tijelo i najčešće se prenose putem ličnog kontakta. Iako mogu biti smrtonosni za zaraženu osobu, spadaju u manje opasnu kategoriju jer je njihov razorni efekat ograničen na pojedinca i njegovo fizičko tijelo. Stoga je i širenje zaraze lakše kontrolisati.
Međutim, virusi koji napadaju suptilno tijelo, a posebno ego, mnogo su opasniji od ostalih zato što uništavaju čovjekov karakter, za kojeg se može reći da je imuni filter u borbi protiv svih ostalih bolesti, kako metafizičkih tako i fizičkih. Kolektivna egomanija se širi poput zaraze, najčešće putem dobro osmišljenih medijskih kampanja, kojih je zbog neupitne demokratičnosti nemoguće obuzdati. Ovo je jedna od tema, vrlo studiozno proučena na našim geografskim prostorima čije školovanje smo skupo platili.
Liga za „sitne duše”
Umjesto da gubimo dragocjeno vrijeme i energiju na zagovaranje i sprovođenje društvenog separatizma, od kojeg ionako nemamo nikakve koristi, mnogo bi pametnije bilo da se okrenemo individualnom karakternom razvoju, kao jedinoj istinskoj opciji za globalni oporavak čovječanstva. Koliko god ovakav put opštih promjena djelovao spor i pomalo utopijski, ipak ostaje nezaobilazan metod za prelazak u viši rang takmičenja gdje je fokus na unapređenju sopstvenih kvaliteteta, a ne na tome kako poraziti i poniziti nekog umišljenog protivnika.
Nažalost, svako ko odluči izdići se na viši nivo društvene (kosmopolitske) svijesti, umjesto da bude podržan i cijenjen zbog toga, doživjeće prezir od većinskog dijela populacije koji je razvio čoporativni ego i nema većih ambicija od „zapišavanja” teritorijalnih granica i režanja na pripadnike drugih društvenih skupina.
Kada odlučimo unaprijediti sopstveni karakter, neće nam ostati puno vremena da se bavimo nesavršenošću drugih ljudi. Svoje dragocjeno vrijeme nastojaćemo provesti u društvu evolutivno naprednih i inspirativnih ljudi, izbjegavajući nesuvisle razmirice koje datiraju iz doba lokalnih hordi, poput onih kada je nečiji čukunčukundedo nekome ukrao mamutovu kljovu, a ovaj njemu iz osvete preoteo ženu.. i tako u nedogled, sve do dana današnjeg.
„Džaba, svi smo isti..”
Homo sapiens je po svojoj prirodi socijalno biće sklono udruživanju, a samim tim i separatisanju po različitim osnovama. Takvu potrebu za kolektivnom pripadnošću ne vrijedi niti ima potrebe osporavati, ali ni činjenicu da svi ljudi, bilo da su nastali od Boga, vanzemaljaca ili majmuna, imaju zajedničko porijeklo. Čim zaboravimo našu izvornu srodnost, odmah dođe do porasta separatističke netrpeljivosti, potaknute uticajem kolektivnog ili nekad prikladnije rečeno, čoporativnog ega.Ko se odvaži, makar na kratko, biti nepristrasan zaključiće da ne postoji rasa ni nacija, kolektivno dobra ili loša, već da su zadobile određeni imidž zahvaljujući pojedincima koji su ih tako ispromovisali, dok se povodljivi puk nagonski usaglasio. Slično ovcama, dovoljno je da jedna uđe u tor, ostale će krenuti za njom, ponosno blejeći istu pjesmu. Takva instiktivna povodljivost svojstvena nižim životnim vrstama sušta je suprotnost kosmopolitskom mentalitetu koji teže od bilo čega podnosi slijepo slijeđenje i manipulativno ,,utorovljavanje”.
Copyright © 2024 Sapiens.ba | All Rights Reserved | Design: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.