Svako živo biće je stvoreno za određenu vrstu ljubavne razmjene sa svojim Tvorcem. Da bismo otkrili koji je naš izvorni odnos sa Božanskom Osobom moramo se prije svega osloboditi svih ovozemaljskih imenovanja, odnosno materijalnog ega. Postepenim odvajanjem od materijalnog ega prirodno će se probuditi naš uspavani duhovni ego (identitet).

Pronaći duhovni proces ili praksu koja odgovara našoj trenutnoj svijesti (mentalitetu) je preduslov za zdravo duhovno buđenje. Buđenje iz sna može biti nasilno i traumatično ili nježno, kao kad majka umilnom pričom razbuđuje svoje dijete, postupno mu oživljavajući uspavanu svijest. Do nas je koji proces duhovnog razbuđivanja želimo izabrati, mada u svakom od njih postoje navalentni promoteri duhovnih istina koji uslijed nedostatka vlastitih duhovnih iskustava nisu razvili samilost prema drugim bićima.

Da još jednom ponovimo: to što smo razotkrili da smo vječna duhovna bića svjesna mnogih fascinantnih istina nema veliki značaj ako naša srca ne ispunimo božanskom ljubavlju. Božanska ljubav se očituje na dva načina: kroz samilost prema svim stvorenim bićima i kroz nastojanje da udovoljimo željama Svevišnje Božanske Osobe.

Božanskoj Osobi kao neograničenom Biću možemo udovoljavati na bezbroj načina, a zadovoljiti Ga možemo samo ljubavlju. Naravno da su Bogu ugodni svi ponizni i skromni pokušaji iskrenih praktikanata već na samom početku njihove duhovne prakse pod uslovom da žele produbljivati svoje razumijevanje i spoznaju.

Svaki duhovni praktikant započinje svoj odnos tj. rekonekciju sa Božanskom Osobom u raspoloženju strahopoštovanja što je uglavnom i preporučeno kako bi se izbjeglo neprimjereno i uvredljivo ponašanje nastalo pod uticajem materijalnog stanja svijesti. Nakon izdizanja svijesti iznad sebičnosti i egocentrizma počinju se javljati čiste duhovne emocije koje nas vuku ka određenoj vrsti ljubavne razmjene. Da li će to biti rezervisana ili intimna vrsta ljubavnog odnosa ovisi o omte za šta smo prvobitno stvoreni. Stupanj intimnosti odnosa sa Svevišnjom Božanskom Osobom jedna je od najdelikatnijih duhovnih dilema i razotkriva se na visoko  naprednim nivoima duhovne svijesti.

Svaka vrsta transcendentalne ljubavne razmjene vrijedna je punog poštovanja i daje potpuno zadovoljstvo Svevišnjoj Božanskoj Osobi jer smo stvoreni upravo za tu namjenu. Zanimljivo je istaći da, iako se Svevišnja Osoba smatra jedinim uživaocem, a sva druga stvorena bića uživanima, mi u tom ljubavnom odnosu uživamo čak i više od Njega jer je objekat naše ljubavi sveprivlačni Bog, a on se mora zadovoljiti sa našom malenkošću.

Nažalost, nismo još teološki dorasli ovakvim uvidima i tako će još dugo ostati sve dok ne odlučimo izaći iz paradigmičkih okvira materijalističkog načina razmišljanja. 

To što nam se razlikuju putevi ka istom cilju - oživljavanju ljubavi prema Bogu ne bi smjelo biti prepreka u prosvjetljavanju i inspirisanju jedni drugih razgovarajući o ovim temama, a šta tek reći koliko razočaravajuće i neprogresivno je smatrati pogrešnim sve ono što nam je nepoznato.

Zaključak ovog poglavlja je da nije moguće razviti ljubavni odnos prema neosobnom aspektu Boga doživljavajući ga samo kao moćnu energiju ili sveprožimajuću kosmičku svijest. Tek kada Mu pristupimo kao Vrhovnoj i Sveprivlačnoj Božanskoj Osobi te zaokupimo umove pričanjem i slušanjem o Njegovim transcendentalnim odlikama, možemo očekivati da se počne razvijati božanska ljubav u našim srcima.