Duhovna ljubav je krajnji stadij evolucije duše i savršenstvo njenog postojanja. Istovremeno, ona ne predstavlja nikakvo izvanjsko dostignuće već prirodno stanje svijesti svake oslobođene osobe. Da bismo dostigli takvo stanje svijesti, odnosno oživjeli prirodno stanje duha, trebamo proći devet procesnih faza koje kulminiraju u čistoj duhovnoj ljubavi, kako prema Sveprivlačnoj Božanskoj Osobi, tako i prema svim stvorenim bićima.

Od vjere do ljubavi

1) Prva razvojna faza je vjera da postoji krajnji duhovni cilj, odnosno savršenstvo života za koje se vrijedi boriti. Početna vjera je zasnovana na inteligentnom (zdravorazumnom) prosuđivanju i zaključivanju, dok se u kasnijim razvojnim stadijima vjera ojačava dubokim duhovnim spoznajama i emocijama.

Pored ličnih zaključaka i spoznaja, duhovna vjera počiva i na spoznajama drugih duhovno naprednih osoba. Ovaj procesni princip je veoma važno usvojiti jer na duhovnom, kao i svakom drugom planu, čovjeku trebaju decidne upute i vodstvo kako ne bi zalutao na putu do njemu iskustveno nepoznatog cilja.

Samo vjera u aktivno sudjelovanje u duhovnom procesu nas može dovesti do najuzvišenijeg cilja – transcendentalne ljubavi prema našem izvornom Tvorcu koji nas je i stvorio u tu svrhu. Nažalost, većina ljudi smatra da je početak i kraj odnosa (ako se to uopšte može nazvati odnosom) sa Bogom sadržan u izjavi: „Ja vjerujem u Boga“. Vjerujemo mi da postoji i predsjednik Amerike pa nemamo nikakve veze s njim ili možda mislimo kako bi Bog trebao biti presretan zbog same činjenice da mi vjerujemo u Njegovo postojanje.

Odnos je stvar aktivne razmjene riječi, emocija i djela, a ne vjerovanja da li neko postoji ili ne.

2) U drugoj razvojnoj fazi se povezujemo sa osobama koje imaju slične duhovne ambicije. Duhovna druženja ojačavaju našu postojeću vjeru, otklanjaju neizbježne sumnje, rasvjetljavaju put kojim smo krenuli, ukazuju na potencijalne prepreke, daju nam zadovoljstvo razmjene duhovnih spoznaja i još mnogo toga, pod uslovom da su prožeta stvarnom, a ne prividnom duhovnom sviješću. Ovo je veoma važno razumjeti jer tendencija da stremimo ka nižim nivoima svjesti je jednako prisutna kako u materijalističkim tako i u duhovnim krugovima, pa nam nakon nekog vremena ostaje samo formalni privid duhovnosti u kojem nema više ni zrnce duhovne suštine. Takva, samo naizgled duhovna druženja, postaju mjesta socijalizacije kao i svako drugo klupsko druženje na koje dolazimo da bismo bili viđeni, da bismo „ubili“ vrijeme, malo se istračali kao na svakom drugom društvenom okupljanju, isfurali neku našu trenutnu pasiju ili u najboljem slučaju, neobavezno se zabavili u egzotičnoj atmosferi.

Zato toplo preporučujemo duhovna druženja sa osobama koje će nas inspirisati da istinski duhovno napredujemo bez obzira na njihovo duhovno opredjeljenje. Naravno, pod uslovom da se slažemo oko suštinskih dijelova učenja.

Izdizanje iznad sektaškog mentaliteta je težnja i odlika zrelih duhovnih tragača. Sektaštvo (u negativnom kontekstu riječi) nije pripadnost nekoj, manjoj ili većoj, duhovnoj školi ili učenju, već isključivost svih ostalih duhovnih pravaca koje su drugi ljudi svojevoljno izabrali u skladu sa njihovim trenutnim nivoom svijesti i razumijevanja pojma duhovnosti.

Poželjno je družiti se sa tri različite kategorije duhovnih praktikanata:

1) Sa onima koji su duhovno napredniji od nas, tako da imamo od koga učiti. Iako takav odnos može biti ne samo prisan i dobronamjeran, već i pun ljubavi, ipak trebamo imati posebnu dozu poštovanja prema osobama od kojih učimo duhovnu znanost jer je u njoj prominentan i faktor božanske milosti koji nije moguće zadobiti sve dok ne dovedemo pod kontrolu svoju nadmenu i egocentričnu prirodu.

2) Sa osobama na našoj razini duhovne svijesti trebamo graditi prijateljski odnos striktno oslobođen zlobe i zavisti koji su nedopustivi za sve one koji žele duhovno napredovati. Osobe sa sličnom razinom svijesti mogu se lakše povezivati, sporazumijevati i inspirisati jedni druge ličnim primjerom i entuziazmom.

3) Druženje sa onima koji su manje iskustveni od nas i kojima je dobrodošla naša podrška i asistencija. Jedan od bitnih testova ljudskog karaktera, posebno značajan za duhovnjake, je sa koliko pažnje i samilosti će se ophoditi prema onima kojima je potrebna nečija nesebična pomoć.

Samo onaj ko je bio dobar učenik može postati dobar učitelj jer se davanje i primanje božanskog znanja i milosti odvija po istom principu poniznog provodnika svjesnog sopstvene malenkosti i Božje svemoći.

Ono što je posebna privilegija duhovnih odnosa da se možemo družiti sa bilo kojom duhovno naprednom osobom iz bilo koje vremenske epohe čitajući i slijedeći njene upute i spoznaje. Naročito bismo trebali iskoristiti blagodati interneta koje nam omogućavaju da imamo kontakt i razmjenu sa skoro svim duhovnjacima svijeta. Ono što predstavlja potencijalnu opasnost ovakvih druženja je da počnemo pogrešno tumačiti to što smo pročitali ili da se zakačimo za neku od bezbroj špekulativnih teorija koja se pogrešno svode pod duhovnost.

3) Treća faza je prihvatanje nekog preporučenog procesa za produbljivanje duhovnih spoznaja i ostvarivanje duhovnih ciljeva koje želimo postići, što je u ovom slučaju dostizanje božanske ljubavi.

Svaka vremenska epoha, sukladno razini svijesti ljudi koji u njoj žive, favorizuje neku vrstu duhovnog procesa. U davnim vremenima kada je globalna planetarna atmosfera bila mnogo mirnija, kao i umovi tadašnjih ljudi, duhovna praksa poput molitve, meditacije i slično se mogla sprovoditi u osami i tišini. Međutim, u današnjem dobu ludog životnog ritma i teško dostupnog pronalaženja mirnih mjesta na kojima možemo sprovoditi našu duhovnu praksu, većina duhovnih škola i učenja preporučuju meditaciju na zvučnu vibraciju kao najefektivniji način da „pohvatamo“ naše uznemirane i rastrzane umove. Zato svuda po svijetu, u raznim duhovnim tradicijama, susrećemo duhovne praktikante kako na svojim brojanicama, krunicama, tespihima i japa malama izgovaraju razne molitve, uglavnom sastavljene od Božjih imena koja favorizuju njihova duhovna učenja.             

Ono što odlikuje početnu fazu svakog učenja pa tako i duhovnog, je nepostojanost u sprovedbi zacrtanih ciljeva prakse koju smo izabrali. Dokle god ne promijenimo postojeće navike i djela, naši psihološki obrasci (način razmišljanja, doživljaja stvari..) će ostati nepromijenjeni, odnosno uslovljeni materijalnim poimanjem na koji smo navikli. Tek kada se naša svjestnost ustabili na višoj duhovnoj razini počinjemo dobijati ozbiljnije rezultate naše duhovne prakse. Do tada se moramo izboriti (u ovoj trećoj procesnoj fazi) sa nekim od uobičajenih karakternih uslovljenosti koje rijetko koga mimoiđu. Pomenućemo nekoliko najprominentnijih:

- Lažno samopouzdanje ili početnički entuzijazam, kada mislimo da smo dokučili sve duhovne istine i da ih trebamo milom ili silom utuviti svima u glavu. Ta euforična faza obično traje sve dok osoba ne izvrši prvu realnu reviziju vlastitog duhovnog napretka i shvati koliko sama još mora da spozna i nauči kako bi mogla istinski inspirisati druge.

- Sporadično nastojanje da se ustabilimo u duhovnoj praksi bez obzira na uspješnost naših rezultata ili inspirisani dok ide, a kada stane, odmah bi' da odustanemo. Sa takvim mentalitetom se ni jedna škola ne završava pa tako ni duhovna.

- Kontrolisanje čulnih nagona je neminovnost za sve one koji žele da ožive svoju duhovnu prirodu jer nas materijalno uživanje prirodno sebi spušta na tjelesnu razinu svijesti. Ono što je važno naglasiti da ne trebamo prestati uživati u čulnim zadovoljstvima nego ih trebamo dovesti pod kontrolu. Drugim riječima, da mi kontrolišemo čula, a ne ona nas.

- Ispunjavanje zavjeta na koje smo se obavezali nije samo stvar morala nego snažne odlučnosti da istrajemo u onome što smo zacrtali. Istovremeno, kršenje zavjeta vezanih za duhovnu praksu slabi vjeru i entuzijazam koji su neophodni sastojci svakog uspjeha.

- I konačno, sklonost da potrošimo stečeni duhovni kredit na neko od brojnih egocentričnih i tjelesno-umnih prohtjeva. Duhovna ljubav je najskuplja stvar na svijetu i za nju je potrebno skupiti jako puno duhovnog kredita kojeg možemo po slobodnoj volji spiskati bilo kada i na bilo koje trivijalno zadovoljstvo. Slikovito rečeno, to bi bilo kao da smo pošli na prelijepu plažu azurno čistog okeana sa svom opremom za surfanje i ronjenje i odustali od takvog plana zato što smo usput naletjeli na malu baricu vode i tu ostali da se brćkamo sa žabicama i punoglavcima.  

Odlučnost koja je potrebna da bi se dostigla božanska ljubav je možda i najveća cijena koju je potrebno platiti.

4) U četvrtom stadiju razvoja duhovne ljubavi oslobađamo se nepoželjnih karakternih osobina koje poput korova u našem srcu sprečavaju tek zasađeno sjeme ljubavi da raste i jača. Iako se kaže da korov raste sam od sebe, ipak je njegovo sjeme na neki način moralo dospjeti u naše srce. Pomenućemo nekoliko različitih vrsta korova koje je neophodno istrijebiti kako bismo omogućili našoj puzavici ljubavi da se neometano razvija:

- Najopasnija vrsta korova je ona koja izgledom toliko liči na biljku koju uzgajamo da ih je teško i razlikovati. Naime, zloupotreba povlastica koje prirodno stičemo praktikujući neki duhovni proces je ozbiljan test za svakog duhovnjaka. Potreba da udovoljimo hedonističkim prohtjevima našeg uma ili da ispunimo vješto zamaskirane želje perfidnog ega biće potencijalno prisutne u našem srcu sve dok se ne ustabilimo na duhovnoj razini svijesti.

Kako se budemo pročišćavali od materijalne uslovljenosti i približavali izvornoj prirodi duše postajaćemo sve privlačniji drugima čime će rasti i naša iskušenja da to zloupotrijebimo. Sticanje višeg duhovnog ukusa je najpouzdaniji način da nadiđemo želju za materijalnim obiljem, slavom i ugledom koji predstavljaju osnovnu ambiciju svake materijalističko uslovljene osobe.

- Nasuprot pomenutom korovu koji nastaje zloupotrebom pobožnih i duhovnih djela, loša djela su vrlo očigledna i svima lako prepoznatljiva, pa ih se ipak ne libimo činiti uglavnom pod izgovorom da moramo „zaštititi“ sopstvene interese ili zbog nemogućnosti da se odupremo svojim karakternim slabostima. Kada to još podebljamo sa izrekom da niko nije savršen, možemo nastaviti pogrešno djelovati potpuno mirne duše, ali i dobijati negativne posljedice takvih djela koje će u vidu otrovnog korova uništavati svaku iole lijepu i korisnu biljku u vrtu našeg srca.

- Najopasnije od svih loših djela je povrjeđivati druga živa bića, a pogotovo ona nedužna i dobronamjerna. Kada dvije, verbalno ili fizički, zaraćene strane povrjeđuju jedna drugu, svakako će snositi reakciju za svoje postupke, dok će ona biti neuporedivo veća kada se takva agresija sprovodi nad nekim ko ne želi da sudjeluje u sukobu.

Čak i verbalno nanesene uvrede nevinim, a naročito duhovno naprednim osobama koje su dobronamjerne i samilosne prema svim živim bićima, su toliko opasne da mogu sasušiti puzavicu duhovne ljubavi u bilo kojem razvojnom stadiju.

Stoga, oni koji žele duhovno napredovati moraju prije svega obuzdati nagon govora, ali i razviti toleranciju prema različitim mentalitetima i ideološkim stavovima drugih ljudi. Nažalost, nerijetko se događa da upravo osobe koje su pristupile nekom duhovnom učenju daju sebi za pravo da ponižavaju i vrijeđaju druge kao da ih je sam Bog za to opunomoćio.

Uvredljivi mentalitet je vrsta korova najdublje ukorijenjenog u našim srcima kojeg nije moguće istrijebiti površnim šišanjem, već dubinskom promjenom stava o sopstvenoj veličini.

5) Peti stadij duhovnog razvoja je nepokolebljiva postojanost u duhovnoj praksi. Tek kada uspijemo ovladati čulnim, umnim i nagonima ega (požudom, pohlepom, ljutnjom, zavišću i sl.) možemo dostići duhovnu postojanost. To ne znači da smo se u potpunosti oslobodili svih materijalnih poriva, već da je naša inteligencija toliko ojačala da im ne želimo hirovito udovoljavati.

Ranije smo pomenuli da vjera počinje sa intelektualnim razumijevanjem važnosti duhovnog života, a kada postanemo odlučni i postojani u njegovoj sprovedbi, to se naziva čvrstom vjerom. Sve dok se ne ustabilimo u svojoj odlučnosti, propisanu duhovnu praksu ćemo uglavnom doživljavati kao vožnju bicikla uzbrdo. Kretaćemo se, ali mnogo sporije i napornije od onoga kako bismo željeli. Čim donesemo čvrstu odluku da ćemo savjesno i redovno odrađivati duhovni trening, uzbrdica našeg uma (otpor ljenjivog uma) će se vrlo brzo pretvoriti u ravnu pistu po kojoj se možemo mnogo brže kretati bez prevelikog pedalanja.

Odsustvo pospanosti za vrijeme molitve, slušanja duhovnih izlaganja, a naročito tokom meditacije i kontemplacije, kao i neprivučenost materijalnim sadržajima (zvjeranjem unaokolo, razmišljanjem o svemu i svačemu i sl.) dok obavljamo pomenutu duhovnu praksu su neki od simptoma napretka u duhovnoj postojanosti.         

6) Šestu fazu ovog procesa karakteriše sticanje duhovnog ukusa koji je bolji od bilo čega što smo ikada kušali. Ovo je trenutak kada duhovni život postaje igra i zabava. Svi segmenti duhovne prakse koji su nam nekada predstavljali napor i obavezu postaju najljepši trenuci našeg života. Preplavljeni blagoslovima koji dolaze kao nagrada za naš trud i upornost, počinjemo mnogo dublje razumijevati i osjećati duhovnu stvarnost.

Ovdje nije riječ o sporadičnim izlivima transcendentalnih emocija ili ushićenju koje osjećamo povremenim razotkrivanjem duhovnih istina, već o postojanom zadovoljstvu koje prožima našu svakodnevnu duhovnu praksu.

Iako je priroda duše da uživa u transcendentalnim, a ne materijalnim zadovoljstvima, to nije moguće realizovati sve dok smo obuzeti postojećim mislima, željama i koncepcijama. Slikovit primjer tome je osoba oboljela od žutice koja ne može uživati u okusu šećera sve dok ne ozdravi, a da bi ozdravila treba uzimati kandirani šećer (narodni lijek protiv žutice) koji oboljelima od te bolesti ima najgorči okus. Koja parodija!

7) Sedmi stadij u dostizanju duhovne ljubavi je oživljavanje privrženosti duhovnom životu, kakav smo nekoć gajili prema čarima ovozemaljskog svijeta. Ovo je raskrsnica na kojoj dolazi do potpune zamjene teza – duhovnost postaje naša prominentna stvarnost sa čitavom paletom novih užitaka naspram kojih ovozemaljska zadovoljstva djeluju krajnje oskudno i nezanimljivo. Istovremeno nam se mijenja i intelektualna perspektiva ovog materijalnog svijeta u kojem i najljepše stvari u nekom trenutku postaju izvorom patnje, ako ništa, zbog njihove prolazne prirode.

Sam početak manifestacije duhovnog ukusa je nezrela i pomalo zbunjujuća faza u kojoj ne znamo kako da se nosimo sa transcendentalnim emocijama, dok se duhovna privrženost smatra krajnje naprednim i zrelim duhovnim stadijem. Na ovoj duhovnoj razini osoba vrlo dobro zna kakvo je blago i s koliko truda dobila, tako da postaje još opreznija u zaštiti svoje uveliko raspupale puzavice ljubavi.

Ono što je najkarakterističnije za ovu razvojnu fazu je spontanost u duhovnoj praksi i oživljavljanje izvornog odnosa sa Bogom, duboko kodiranog još od samog postanka svake duše. Većina duhovnih praktikanata je mentalno stegnuta striktnim praćenjem propisanih pravila i pretjeranim osjećajem strahopoštovanja prema Bogu ili se s druge strane previše opušteno ophode prema cjelokupnom duhovnom procesu kao da je to nešto najprirodnije. Jeste najprirodnije, ali samo za duše oslobođene ovozemaljskih vezanosti i ambicija, dok je za one koji se nalaze pod uticajem materijalno koncipiranog ega, izvorna prirodnost duše jako daleko.

Stoga, spontanost se smatra iznimno naprednim stadijem u duhovnoj praksi i predstavlja samo korak do najuzvišenijeg cilja.

8) Osmi stadij obiluje snažnim transcendentalnim emocijama koje kada se pojave bacaju u sjenu i čine beznačajnim cjelokupno materijalno postojanje. Puzavica božanske ljubavi postaje ukrašena očaravajućim cvijećem čiji miris neizdrživo privlači ne samo umove sretnika u čijim srcima se manifestuju ovi simptomi, već i samog Gospodara njihovih srca. Poput mnoštva svjetlucavih zvijezda koje postepeno jenjavaju kad izlazi blistavo Sunce, tako i naše bezbrojne materijalne želje nestaju sa pojavom snažnih transcendentalnih emocija.

Duhovne emocije se manifestuju u različitim okolnostima: nekada tokom regularne duhovne prakse, a nekada sasvim spontano samim tim što nas je nešto podsjetilo na objekat naše ljubavi. Mada je ova vrsta produhovljenih osjećaja respektabilna u svakom pogledu, ipak spontane emocije ukazuju na naprednije stadije duhovne spoznaje. Pored toga, što je i logično, duhovne emocije se vrednuju po njihovom intenzitetu. 

Postoji osam primarnih i desetine prolaznih vrsta transcendentalnog zanosa.

Znojenje, ježenje kože, plakanje, podrhtavanje glasa, drtanje, blijedilo, skamenjenost i mentalna obamrlost su bazni simptomi transcendentalnog zanosa, dok se u prolazne osjećaje ubrajaju: snažno ushićenje, sreća, tjeskoba, zbunjenost, čežnja, vrtoglavica, opijenost, skrivanje emocija...

Svi pomenuti simptomi zanosa nemaju nikakve veze sa materijalnim uzrokom i okolnostima, već su posljedica visoko naprednih stanja produhovljene svijesti. Nekada se dešava da emotivno preosjetljive osobe, početnici u duhovnoj praksi ili oni koji žele praviti show od duhovnog života ispoljavaju neke od „ekstatičnih“ simptoma što može zbuniti i obmanuti neuke i naivne ljude.

Upoznavanje sa ovako uzvišenim duhovnim temama je korisno iz dvojakog razloga:

- Da bismo shvatili koliko je duhovna praksa kompleksna i uzvišena znanstvena oblast kojoj treba krajnje ozbiljno pristupiti želimo li istinski napredovati.

- Da bismo prestali obmanjivati sebe kako smo duhovno napredni čime ustvari zaustavljamo sav dalji progres i da ne bismo postali predmetom nečije manipulacije (političke, kvazireligijske i sl.) pod pojmom lažne duhovnosti.    

9) Duhovna evolucija kulminira u čistoj transcendentalnoj ljubavi između oslobođene duše i njenog Stvoritelja. Najvažnija stvar, kako nama tako i Bogu, je naš uzajamni ljubavni odnos.   Jedino Svevišnja Božanska Osoba ima kapacitet da svakome od nas u svakom trenutku i do punog zadovoljstva ispuni sve emotivne želje i potrebe čak i mnogo više od očekivanog. Ako je ovo istina, a definitivno jeste, onda je potpuno jasno koja je najprioritetnija stvar u životu svih živih bića bez obzira iz koje vremenske epohe i iz kojeg dijela svemira poticali.

Samo neprekidna i nesebično motivisana ljubavna razmjena sa Božanskom Osobom može u potpunosti zadovoljiti dušu. Božanska ljubav je prirodno stanje svake duše, a njeno ponovno oživljavanje može se samo djelomično uporediti sa srećom i ushićenjem osobe koja nakon iscrpljujućeg lutanja po pustinji nabasa na sjenovitu oazu sa izvorom svježe vode. U biti, zreli plodovi dugo uzgajane biljke ljubavi su toliko ukusni i opčinjavajući da ne postoji ovozemaljska metafora koja bi ih približno opisala. Potencijal oslobođene duše i Svevišnje Božanske Osobe, a samim tim i intenzitet njihove ljubavne razmjene iz materijalne perspektive apsolutno je nepojmljiv.

Zbog nedostatka savršenog duhovnog znanja i ograničenosti globalne ljudske svijesti, određene duhovne škole i učenja predstavljaju odlazak na rajske planete ili stapanje sa sveukupnošću božanske energije kao krajnji cilj duhovne evolucije. Želja da se dostignu rajske planete gdje je standard uživanja uveliko veći nego na ovoj našoj skromnoj planeti nije motivisan božanskom ljubavlju, kao ni želja monista koji negiranjem osobnog i identiteta Svevišnje Božanske Osobe pokušavaju da dostignu oslobođenje od sve patnje i odgovornosti. Poučeni ovozemaljskim iskustvima, svi mi znamo koliko je održavanje istinskih ljubavnih odnosa zahtjevno, tako da se radije odlučujemo za neku lakšu duhovnu opciju koja nažalost ne može zadovoljiti našu izvornu potrebu za ljubavlju.

Ni ovozemaljska ni božanska ljubav nemaju nikakve veze sa izvanjskim okolnostima, već su isključivo stvar nesebično motivisanog odnosa između osoba koje su se slobodnom voljom na to opredijelile. Suštinska razlika između duhovne i ovozemaljske ljubavi je u tome što je ova druga uslijed uticaja materijalnog ega barem blago obojena nekim sebičnim motivom. Postoje dvije vrste transcendentalne ljubavi: ljubav između oslobođene duše i Boga, i čista ljubav između oslobođenih duša.   

Nekada se zrela transcendentalna ljubav manifestuje u susretu duše sa Bogom na čistoj duhovnoj razini, a nekada u snažnim osjećanjima uslijed odvojenosti. Jedna od najposebnijih odlika duhovne dimenzije postojanja je da bilo koji fokus našeg uma (misli, emocija i želja) doživljavamo kao stvarnost u tom trenutku, a druga je da sve vrste emocija, bilo da se radi o pozitivnim ili negativnim proživljavamo na ekstatičan način. Slijedeći tu vrstu logike, ljubav u agoniji odvojenosti može biti znatno snažnija i više opčinjavajuća nego ljubav čiji intenzitet blago opadne pri susretu sa voljenom osobom.

Ovdje ćemo se zaustaviti jer smo uveliko prešli crtu ovozemaljskog poimanja stvari, pa i same duhovnosti. Nadam se da će vas ovi tekstovi nadahnuti da se još ozbiljnije posvetite proučavanju i praktikovanju duhovnog života kako bi vaša blažena duša što prije dostigla svoje izvorno odredište.