Najprimjerenija gradacija inteligencije zasnovana je na tome kakav je neko učenik u školi života, odnosno, koliko je efikasan u rješavanju životnih zadataka. Prema tome, inteligenciju možemo podijeliti u tri kategorije: prvoklasnu, drugoklasnu i trećeklasnu.

Po istom principu definišemo i tri različite kategorije ljudi: one koji uče na primjerima drugih, one koji uče na vlastitim iskustvima i one koji, uprkos ličnim i tuđim iskustvima, nikad ništa ne nauče. 

Prvoklasna inteligencija

Ova kategorija rijetko inteligentnih ljudi se povodi jednostavnom logikom kako se ne mora sve lično proživjeti da bi se usvojilo kao činjenica, posebno u slučajevima neprijatnih iskustava koje želimo izbjeći. U većini slučajeva je dovoljno proučiti iskustva i procenat uspješnosti drugih ljudi da bismo znali šta nas očekuje ako se upustimo u sličnu rabotu.

Čuti il’ prečuti pitanje je sad

Mnogo je učinkovitije i bezbolnije osloniti se na mišljenja provjerenih autoriteta iz određene oblasti znanja nego slijediti samo induktivni metod, provjeravajući sve na vlastitoj koži. 

Induktivni metod sticanja znanja je kada analitičkim procesom, kroz sopstveno iskustvo, pokušavamo doći do određenog zaključka. Takav metod ne samo da je sporiji, teži i bolniji, već je i nepouzdaniji od deduktivnog.

Deduktivni način sticanja znanja nam ljubazno nudi na uvid sve ono što su prije nas spoznale generacije inteligentnih ljudi proučavajući slične teme. Nama je ostavljen lakši dio zadatka, da se slijeđenjem preporučenih uputa uvjerimo u istinitost njihovih spoznaja. Mnoge deduktivne zaključke nećemo moći sami provjeriti već moramo donijeti sud na temelju iskaza kompetentnih osoba ili statističkih pokazatelja. Primjera radi, teorija da je Zemlja okrugla uspostavljena je na temelju znanstveno-eksperimentalnih dokaza (poput snimaka iz svemira, obilaženje oko planete raznim prevoznim sredstvima i sl.). Iako takve tvrdnje teško možemo lično provjeriti kao Lajka i Magelan, posmatranjem Zemlje iz nekog od satelita ili njenim oplovljavanjem, logično bi bilo da ih usvojimo kao činjenice.     

Drugoklasna inteligencija

Najveći dio populacije homo sapiensa mora steći vlastito iskustvo kako bi naučili zadate lekcije, ne razumijevajući da smo svi dio istog životno-obrazovnog sistema, sa vrlo sličnom programskom nastavom. Šteta što nismo pametniji da više učimo jedni od drugih čime bi izbjegli mnoge bespotrebne patnje.

S druge strane, nije ni tako loše učiti na vlastitoj koži jer se lična iskustva lako ne zaboravljaju, što zna biti slučaj kada samo svjedočimo ili slušamo o tuđim iskustvima. U svakom slučaju, životna škola će nastaviti da ispunjava svoju edukativnu namjenu, bilo kroz lakše ili teže vaspitno obrazovne tretmane. To, koliko će nam biti bolne lekcije, najviše ovisi o nama samima.

Trećeklasna inteligencija

Treća grupa ljudi, pored toga što svakodnevno svjedoče primjerima drugih ljudi i sami ispaštaju posljedice vlastitog neznanja, ne uspijevaju naučiti zadate lekcije. Tendencija da mislimo kako se možemo provući kroz život igrajući samo po svojim pravilima odraz je nižeklasne inteligencije.

Po svaku cijenu

Trećeklasna inteligencija ne priliči čak ni životinjama od kojih se također očekuje da ponekad nešto nauče, ako ništa drugo, kako da prežive i izbjegnu bespotrebnu bol.

Majmuni su oduvijek važili za posebno nepromišljena bića, što potvrđuje priča o jednom od njih kojeg je, na nesreću, zapala glavna uloga u jednom od nehumanih naučnih eksperimenata. Pozornica je bila soba za promatranje, ukusni krekeri - rekviziti, a par naučnika - režiseri.

Naizgled nemarno razbacani krekeri bili su povezani sa strujnim naponom koji su naučnici regulisali potenciometrom iz susjedne prostorije. Odmah nakon što je ušao u sobu majmun je, prepoznavši svoje omiljeno jelo, zgrabio najbliži komad, pretrpjevši pritom slab strujni udar. Iako vidno zbunjen onim što mu se desilo, naš imaginarni predak je s velikim guštom pojeo svoj kolačić. Kada je uzeo drugi komad, strujni udar je već bio znatno jači, a time i šok usljed boli. Majmun ipak nije odustajao, kao ni naučnici koji su nastavili sa pojačavanjem napona, sve dok se njihov eksperimentali akter nije onesvijestio od boli.

Evolucija homo sapiensa ne ogleda se u tome što smo počeli nositi šešir i kravatu niti što smo malo manje dlakavi od majmuna, već u tome koliko smo sposobni racionalno rasuđivati i djelovati u različitim situacijama.

Bahatost - vrhunac  gluposti     

Kao u svemu drugom, gradacija postoji i u neinteligenciji. Od tolikih, krajnje impresivnih gluposti koje je čovjek kadar napraviti, može se reći da je dostigao vrhunac kada postane bahat. Bahatost je trojaka kombinacija -  ekstremno raspuštenog uma, neosnovano umišljenog ega i obamrle inteligencije, manifestovana u euforičnom osjećaju iluzorne slobode i moći.

Pored sklonosti da bezrazložno povređuje druge, bahata osoba je jednako opasna i po samu sebe. Interesantno je da bahatost ne iziskuje nikakav intelektualni napor, što nije slučaj sa drugim psihofizičkim porivima, poput požude, pohlepe ili zavisti, koji nas potiču da se koliko-toliko intelektualno aktiviramo.

Recimo, ako poželimo zadovoljiti seksualnu želju koja je symbol požude, moramo u izvjesnoj mjeri uključiti svoj intelektualni potencijal da bi zadobili naklonost željenog partnera. Slično tome, želimo li utažiti žeđ za novcem kao utjelovljenjem pohlepe ili za osvetom kao kulminacijom gnjeva i zavisti, moramo se još više intelektualno angažovati. Za razliku od tih poriva, bahatost ne zahtijeva puno mozga, dovoljno je da upalimo svog novog golfa kojeg smo dobili na poklon od brižnih roditelja i da što manijakalnije vozimo u blizini šetačke zone, sve dok ne pokupimo nekog od nedužnih pješaka ili se sami ne zakucamo u jedan od saobraćajnih znakova.